In memoriam Mileni (jugoslavenska priča 1)


Jedna od priča iz knjige u nastajanju – „I, znaš, nisan naša novog najboljeg prijatelja. Ne ide to meni. U prošlon životu bija san pas i ostajen ti odan”


Lea Mario Vujević

Uvijek sam se bojao pričati s njom. Žena koja se nikad nije htjela ni zamisliti kao domačica, koja ne oprašta prevaru i izdaju, koja prebriše lošeg čovjeka kao što gumicom za brisanje prebrišeš krivi tekst na papiru. Bila je hladna i realna osoba koja je oduvijek mrzila kad bi je emocije prevladale i kad ih ne bi mogla kontrolirati. Tada bi od svoje veze napravila Nagasaki kakav je bio nakon atomske bombe. Nijedan „most” u svom emotivnom životu nije sačuvala, sve ih je srušila. I sad vjerujem da se nije razračunavala sa svojim partnerom već sama sa sobom. Bila je prava horoskopska škorpija. Bila je dobra kćer, dobra sestra, dobar čovjek i moj najbolji prijatelj, ali nije nikad funkcionirala udvoje. Rekla bi momku nakon žestoke svađe: „U ovom stanu ima jedan čovik viška.” Tada bi on otišao.

Uvijek se sjećam dana kad smo se upoznali. Split, Jugoslavija, 27. 8. 1979. godine, kultna plaža Bačvice. Gledao sam mršavi curetak plave kose koji je po plićaku hodao na prstima kao balerina. Imala je onaj duboki tamni pogled u kojemu je bila sva tuga ove planete. Od tog dana bili smo nerazdvojni, bili smo najbolji prijatelji. Zajedno smo plakali kad je umro Tito. Zajedno smo se veselili kad je Jugoslavija pobjedila Bugarsku na Splitskom poljudu 3:2 golom Radanovića u posljednjim sekundama utakmice. Komentator Mladen Delić je vikao s TV-a: „Ljudi moji, jeli ovo moguće? Stadion se trese!!!” Bilo je to 1983. godine. Gledali smo zajedno koncerte Riblje čorbe, Bijelog dugmeta, Azre, družili se i naivno i kurvanjski. Te osamdesete godine bile su najbezbrižnije godine koje se nikad neće vratiti. Krstarili smo Jugom, proputovali „puteve revolucije”, spavali po klupama u parku i željezničkim kolodvorima, bez ikakvog straha da će nam se nešto desiti. Bili smo sretna mladost u sretnoj državi, i disali smo slobodu, sreću i mir punim plućima. Gledali smo u oči nepoznatih ljudi tih godina, i ni u jednom pogledu nismo vidili zlo. Sve ljubavi, svi rastanci, sve bjegove i povratak životu, Milena i ja prošli smo zajedno. Uvijek je bila uz mene, nikad mi nije okrenula leđa. U svim mojim unaprijed izgubljenim ratovima rekla bi mi: „Probudi se, ovo nije nigdjezemska, i ti nisi Petar Pan.”

Kad je došla devedeseta, nebo je palo na zemlju. „Dragi” bog je uzeo kartu u jednom smjeru, i „nestao” u drugoj galaksiji. Oko nas je gorjelo na sve strane. Barikade, vjerski nacionalizmi, ljudi-zvijeri koji su namirisali krv. Stradanja. Patnja. Čemer. Crnilo. Milena je bila dijete iz mješanog braka Srbina i Hrvatice. Bila je po oprjedjeljenju Jugoslaven i „crvena aždaja” kao i ja, s poštenim ljevičarskim svjetonazorom. Počeli su problemi. Doživljavala je vrijeđanja i prijetnje na ulici, dugogodišnji susjedi i poznanici okretali su od nje glavu. Ponosno je trpila taj teror i „verbalno cipelarenje” koje je vrlo lako moglo preći u fizički obračun. Imala je samo jedan grijeh. „Kriva” krvna zrnca. Neki ljudi s brda s mržnjom u očima, imali su puške u svojim rukama koje su im dale moć i bili su laki na obaraču. Milena se nije bojala. Često bi mi govorila: „I kad ušminkaš bijedu od čovika, opet je bjeda od čovika.” Dok se naš svijet rušio, mi smo se držali skupa. Nekad bi „klepili” bocu votke s biter-lemonom da zaboravimo ludilo oko sebe. Uzalud. Ujutro, kad bih se probudio, bio sam mamuran, zujao bih kao bumbar, a problem nije nestao. Rat je bio tu. Tek je počeo.

Te tužne 1992. godine primjetio sam da Milena često kašlje. Nisam obraćao puno pažnje na to. Pomislio bih: „Jebote, oboje pušimo tri kutije sarajevskog marllbora dnevno, moramo kašljati.” Ipak, kad su obavljene pretrage na njenom tijelu, dijagnoza je bila: karcinom pluća.

Sva moja sjećanja na to razdoblje su u magli. Bijeli zidovi bolnice, bijeli liječnički mantili, bijeli pokrivači. Tada je sve oko mene bilo bijelo, a moja percepcija svijeta bila je crna. Sve puste kemoterapije, zračenja, travari, specijalne tablete iz Rusije nisu pomogle ništa. Jednostavno, Milena se gasila kao i njena Jugoslavija nepovratno. Sjećam se svojih posjeta, i onih van dozvoljenog vremena, i moje glupe laži da volja sve pobjeđuje. Milena bi me pogledala i rekla: „Pizdo, daj mi španjulet (cigaretu) i ne seri.” Naš posljednji razgovor je bio o tome kako se nijedna pametna žena neće udat za boema i jebivjetra kao što sam ja. Kad sam odlazio iz sobe, njene posljednje riječi su bile: „Ostani svoj, makar iša protiv svih.” Već sutradan je umrla. Nisam išao na taj sprovod. Mrzim sprovode jer to je uvijek prikaz tuge ožalošćenih, a najmanje pijetet prema preminulom čovjeku.

Ponekad zamišljam da Milena sad luta po svemirskim stepama i gleda ovo sranje i imitaciju života koju ljudi danas žive. Vjerujem da je u svemiru duga u ljubičastoj boji, koju ona najviše voli. Možda i tamo puši cigaretu i pije tursku kafu bez šećera. Otišla je u 26. godini, prošle su decenije, a ja još uvijek pamtim riječi preko telefona: „Daj, pizdune, amo izać iz kuće u Džaje (kafić), jebali te akcioni filmovi.” I često zamišljam da joj pričam: „Sve je otišlo u kurac. Ustaše, četnici i mudžahedini se kote i spremaju novi rat. Hajduk sto godina nije bija prvak, sad igra u crnim i maskirnim dresovima. Ja san ti se oženija, bija san sritniji nego pametniji. Lea mi je žena, pet puta je bolji čovik od mene. Iman kćer Lucu koja mi je sve, koja oda za menon i gasi cigarete da ne užgan (zapalin) kuću. Ja i dalje sviran kurcu i živin na ‘svojoj‘ planeti. A ti mi puno fališ jer se neman s kin svađat. I, znaš, nisan naša novog najboljeg prijatelja. Ne ide to meni. U prošlon životu bija san pas i ostajen ti odan. I da ti kažen na kraju: Nikad nisan minja bandiru i boje: bila Hajdukova i Titova crvena, to su moje boje. Osta san svoj i iden kontra svih.”

Podeli s drugima