Hoće li Putin biti novi-stari predsednik Rusije?


U avgustu 1999. Vladimir Vladimirovič Putin postao je prvi potpredsednik i vršilac dužnosti (čuveno vd) predsednika Vlade Ruske Federacije, faktički – predsednik. Na jesen iste godine sastao se s Klintonom, u svojstvu premijera, i bilo je očigledno da nije ni nalik dotadašnjim predstavnicima Rusije na bilo kom položaju


Slika koju plasira Zapad: mi smo slobodni, moćni, pravedni i bogati, a nasuprot nama je Rusija, sve suprotno od toga; s Putinom i njegovom „erom” malo se modifikovala. Svakako, ne u potpunosti, ali se nikada, od Oktobarske revolucije pa nadalje, nije desilo da jedan ruski predsednik bude popularan u zapadnim zemljama do te mere da čak nadmaši i domaće lidere.

Jedan od komentara ispod ovog snimka na YT (dobrovoljno su se prikupljala sredstva): Now all I want to hear is Obama singing Katyusha

Godine 1999. SAD su objavile istraživanje u kome je ispitano u kolikoj meri su mladi (18-25 godina) u Rusiji posvećeni „zapadnim vrednostima” i vrlo zadovoljno su mogle da konstatuju kako o sopstvenoj zemlji mladi imaju vrlo negativno mišljenje i nikakvo poverenje u nju, a s divljenjem posmatraju SAD. Jedno od pitanja bilo je i: Da li ste ponosni na svoju zemlju? Procenat ponosnih bio je vrlo mali. Isto istraživanje ponovljeno je deset godina kasnije. Raspoloženje mladih ljudi bilo je sasvim drugačije. Tadašnja državna sekretarka gđa Klinton izjavila je da je „vrlo razočarana, i da rezultati pokazuju koliko je jaka diktatura Putina”.

Šta se toliko promenilo? Rusija u međuvremenu nije postala zemlja gde teku med i mleko, ali je bila na mnogo čvršćim nogama i stabilnija nego u vreme Jeljcina. Ljudi su počeli da dobijaju plate, koje su se vremenom i povećavale, mogli su slobodno da putuju (pod uslovom da imaju para), uspostavljen je srednji stalež, prestalo je „ideološko kažnjavanje”, lokalni moćnici više nisu bili tako moćni, milioneri koji su to postali preko noći morali su da posluju po zakonu… Ljudima je vraćena nada da bi mogli da žive u uređenoj i jakoj državi.

Kad je postao predsednik, uoči Nove 2000, imao je tek dva odsto podrške birača. Potpuno nepoznat političar, od koga se nije očekivalo ništa dobro, bivši oficir KGB, za kratko vreme stekao je neviđenu popularnost. Najverovatnije da je za takav sled događaja zaslužno pre svega njegovo obračunavanje s podzemljem i terorizmom, koje je demonstrirao u prva dva meseca otkad je postao premijer.

Ništa manje nije bila važna ekonomija, kao i spoljna politika. Za razliku od Jeljcina, koji je na većini fotografija i snimaka pijan i tetura se, na koga je Zapad gledao kao na sprdnju, i koji je spoljnu politiku u potpunosti prepustio Kozirjovu (koji je, između ostalog, američke zvaničnike uvek pitao šta bi trebalo da radi), pojavljuje se smiren a odlučan čovek, koji očekuje najmanje ravnopravan tretman.

Premijer: 16. avgust 1999 – 7. maj 2000. godine

Predsednik: 8. maj 2000 – 7. maj 2008. godine

Premijer: 8. maj 2008 – 7. maj 2012. godine

Predsednik: od 8. maja 2012. godine do danas

Prvi ruski predsednik koji se u javnosti pojavljivao sa suprugom bio je Gorbačov. Posle njega to je uradio i Putin, i otišao korak dalje – čak se i razveo tokom mandata. U Direktnoj liniji jedna građanka ga je pitala da li će se ponovo oženiti, na šta je odgovorio: „Sačekajte da prvo zbrinem bivšu ženu, da je udam.”

Za razliku od svojih prethodnika, nisu mu strani direktno obraćanje, nenapisani govori, javne debate… U takvim situacijama teško je zamisliti Brežnjeva ili Jeljcina. Putin ima zapadnjački imidž, a promoviše „rusku civilizaciju” koje bi se u najkraćem mogla svesti na pomirenje carističke i komunističke Rusije, na bogatu istoriju, shvatanje da žive u najvećoj zemlji na svetu i da poštuju pravoslavne vrednosti.

Putinov život do dolaska na vlast više liči na neki američki triler-film nego na uobičajene političke biografije ruskih političara. Nije bio sjajan u školi, do odlaska na univerzitet. Više je bio problematičan nego uzoran u dečaštvu – nije bilo tuče i kojoj nije učestvovao, a kako je bio nizak rastom i ne naročito jak, posvetio se džudou, ne bi li postao „ratnik”. Na fakultetu je pred sobom imao cilj, da postane „KGB čovek”, zato je i bio odličan student. Ipak, i tada je morao da se razlikuje od ostalih, pa je bio jedini student u Peterburgu koji je imao svoj automobil. U stvari, njegovi roditelji su ga dobili na lutriji, i iako su mogli da uzmu novac umesto automobila, ipak su kola poklonili sinu.

Završio je i špijunsku školu u Moskvi. Prvo nameštenje bila je Istočna Nemačka, Drezden, u koji je otišao sa ženom i prvom ćerkom. Posle četiri godine pao je Berlinski zid, i sad već četvoročlana porodica Putin vratila se u Petrograd. Od 1989. bavio se politikom „u senci”, sve do 1999. godine.

Kad su Rusiji uvedene sankcije zbog pripajanja Krima (u Direktnoj liniji 2018. Putin je rekao: „Da nije bilo Krima, bilo bi nešto drugo”), očekivalo se da će Putinova popularnost opasti i da će ruska ekonomija posrnuti, što će izazvati nezadovoljstvo stanovništva. Zaista, rublja je konstantno padala, pojavile su se nestašice pojedinih artikala, smanjio se prihod turističkih agencija… Za sve to vreme niko nije primetio da je Rusija za mnogo manje para otkupila popriličan deo svojih zlatnih rezervi u Americi. Gledano u brojevima, zbog sankcija je Rusija izgubila oko 50 milijardi dolara, međutim, Evropa je izgubila 240 milijardi dolara. Na gubitku su i SAD (17 milijardi dolara), Japan (27 milijardi dolara)… Pritom je BDP Rusije smanjen za tek jedan odsto, i poljoproprevreda je u stalnom porastu.

Iako na prvi pogled deluje da Putin drži sve konce u rukama, pitanje je da li je baš tako. Zemlja je zaista ogromna i nemoguće je da jedan čovek sve kontroliše. Na Zapadu ga predstavljaju kao apsolutistu, poput ruskih careva, i to je glavna tačka oko koje se okuplja opozicija u Rusiji. Ima ih još: LGBT prava, stvaranje međunarodnih neprijatelja (poput Ukrajine), (pre)veliko izdvajanje za naoružanje, demonstracija moći kako u zemlji tako i u inostranstvu…

Kako god, po najnovijim istraživanjima, 40% građana Rusije ne bi volelo da Putin i dalje bude predsednik. U ovaj procenat ulaze i ljudi koji ga podržavaju. Na Direktnoj liniji, ove godine, u junu, jedan građanin ga je pitao: „Da li vam je dosadilo da budete predsednik?” Putin je odgovorio: „Da mi je dosadilo, ne bih se kandidovao za četvrti mandat.”

 

Podeli s drugima