edo

Rečenice kao: „Čula sam da Hrvati ne vole Srbe.“ i odgovor „Hrvati nikoga ne vole.“ i „Vjeruješ li u ljubav?“ i pred kraj „Za sto eura, dušo“ i na samom kraju „San se poput lopova vukao po hodnicima i ja sam čekao da provali u moju sobu.“

Dario Stajić

“A ja razmišljam o tome kako je svijet u kurcu.“ – Edo Popović

„Kurac je izgleda čarobna riječ ovdje“ – Edo Popović

Popović voli knjige Franza Doblera, Jürgena Plooga, Petera Paula Zahla, Ludwiga Felsa, Jörga Fausera, Carla Weissnera, Jürgena Theobaldyja, Clemensa Meyera i Branka Ćopića. Uređivao je časopis Quorum. Fauser je bio genijalan pisac.

Votka bez ičega. Votka zalivena pivom. Vino. Apstinencija.

Antologijski razgovor sa nepoznatim parom (Klarom, studentkinjom srpskog i njenim prijeteljem, studentom šumarstva), priča „Dobrodošli, gospodine Popoviću“. Rečenice kao: „Čula sam da Hrvati ne vole Srbe.“ i odgovor „Hrvati nikoga ne vole.“ i „Vjeruješ li u ljubav?“ i pred kraj „Za sto eura, dušo“ i na samom kraju „San se poput lopova vukao po hodnicima i ja sam čekao da provali u moju sobu.“.

Zbirka je sastavljena iz tri zbirke. Ponoćni boogie (1987), San žutih zmija (2000) i Tetovirane priče (2006). Stil se vremenski razvija iz konkretnog, ali mesnatog i nabildanog stila u još konkretniji, ali ogoljen i koščat stil. Poput poezije kojoj nedostaju ideali („sto eura“) i snovi („sto eura“), besane i srozane poezije: „ali sjećanja su otrovni bršljan u grlu, ona pretvaraju nježnosti u osjećaj krivnje. Pokušat ću se uvjeriti da to nisu bili ni snovi“ (Ponoćni boogie) Popovićevo mučno pisanje, istovremeno je i nagonsko i na umni pogon pogonsko: „kontinuitet pokušaja i akumulacija rezultata koji osiguravaju postojanje kulture.“

Ravnodušno dok ne eksplodira od ravnodušnosti. U iščekivanju „Kristalne noći“.

Muzički između Stoogesa, Milesa Daviesa, The Clash, Last Poetsa, Jaretta… Patti Smith.

„zato što sam iskoristio svoje pravo glasa, ubacio prazan listić u glasačku kutiju i stvari će, nedvojbeno, krenuti na bolje.“ (Priča o knjizi)

Iskustvo rada po nemačkim bauštelama, ogleda se u rušenju, štemanju i građenju pisane forme. Eksperimentu. Rasulu. Raskalašnosti. Rastrojenosti. Sve u mestu. Pisac „U paukovoj mreži“ ne može da manevriše rečima. Koprca se. Iz fiksirane perspektive izgovara samo ono što vidi, čuje, oseća.

„Pa, neki sok. Rekao joj da se zveknuti može samo nešto konkretno.“ (Klub)

Howard Hughes i Peckinpah, „pa onda pimpek u patlidžan?“ (Kvadarni oblutak)

Odličan pisac, koga posle 25 godina ponovo otkrivam i koji pričama oživljava vlastitu senku i kome hvalospevi verovatno ne pomažu da izađe iz „čarobne riječi“.

Podeli s drugima