rock or bust

Jedna od najbizarnijih institucija u savremenom svetu muzike prekinula je šestogodišnji diskografski post najkraćim albumom u svojoj četrdesetjednogodišnjoj karijeri, ostajući verna bazičnim principima koji su je i doveli na pijedestal gitaroških božanstava

Marko Nikolić

Uigrana australijska mašinerija bila je prinuđena da pred snimanje nove ploče povuče neke teške poteze: jedan od osnivača grupe, fenomenalni ritam gitarista Malkolm Jang morao je da se povuče iz igre zato što mu je dijagnostifikovana demencija. Njegov mlađi brat i „maskota“ grupe, večiti školarac Engus Jang iz svoje mnogobrojne škotske familije izvukao je vršnjaka Stivija koji je grupi već pomagao na Blow Up Your Video turneji pre 25 godina, kada se Malkolm odvikavao od višedecenijskog alkoholizma. Na sve to, ekscentrični bubnjar grupe Fil Rud je početkom novembra optužen za posedovanje kanabisa i metaamfetamina prilikom pretresa njegove kuće na Novom Zelandu.

Uprkos svim ovim teškoćama, grupa večitih mladića ponovo je zbila redove i pod producentskom palicom iskusnog Brendana O’Brajena (radio i prethodni LP Black Ice) iznedrila album na nivou svoje goleme reputacije. Sa AC/DC nema previše mesta iznenađenjima – omot je prepoznatljivo monumentalan i podseća na nekoliko prethodnih; od 11 novih pesama, četiri u naslovu, pa i sam album ima reč „rock“, i to je ono što se od njih očekuje, a Australijanci jednostavno i efektno pružaju u svakom tonu. Na sve to, dobrodošli bonus je način na koji je taj „rock“ odsviran – beskompromisno, nepretenciozno, svedeno i u glavu. I bez balada.

Gutač žileta Brajan Džonson i dalje je vlasnik petardi na mestu glasnih žica, iako se ubrzano približava sedamdesetoj godini života. Engus Jang je koju godinu mlađi od frontmena čiji kačket na glavi simbolizuje njegovo radničko poreklo, ali i dalje nije raspoložen da svoj letalni koktel crnačkog gitarskog nasleđa „šminka“ efektima, ostajući veran „jasnim i glasnim“ postulatima rigidnog minimalizma svoje upečatljive svirke kojom podseća da su pedale najpre za bicikliste, a gitare za zlatne ruke večitih dečaka. Stivi se lepo snalazi u patikama svog ujaka, a dugovečna ritam sekcija u sastavu Rud-Klif Vilijams daje čvrstu, nenametljivu i dubinsku osnovu za gitarsku pirotehniku manjeg Janga i Džonsonov vokalni vatromet. Sva petorica timski zidaju ekvivalent lokalne neugledne pekare na ćošku koja ima u ponudi samo najosnovnije pecivo, ali bez reklame, kupona i ostalih kurtona rasproda sav ‘leba dok se još puši, pre 11 ujutro.

Iako su pauze između albuma sve duže (doduše ova je bila neznatno kraća od osmogodišnje između Stiff Upper Lip i Black Ice, zato što je, između ostalog, Vilijams povredio ruku okliznuvši se o srču u svojoj kući), AC/DC ostaju nerazrešiva misterija pop kulture, fenomen koji se opire modi i trendovima i tvrdoglavo opstaje kao vrednost za sebe, ma šta o njemu pisali i govorili. Bend koji je samo od prošle svetske turneje inkasirao gotovo 450 miliona dolara (i tom prilikom me naterao da prvi i (verovatno) poslednji put odem na stadion Partizana; uživao sam u svakoj sekundi), sa ukupnim tiražima albuma od oko 200 miliona prodatih primeraka širom planete, institucija je u punom smislu te reči iako je sve ove godine u praksi predstavljao totalnu suprotnost svakoj vrsti te iste institucionalnosti (na ovim prostorima nešto slično se može konstatovati samo za Partibrejkers). Za sve one koji i dalje razbijaju glavu u čemu je tajna uspeha i dugovečnosti petorice muzičara u ozbiljnim godinama koji ni u mladosti nisu mogli da se pohvale bajnim izgledom, a za gotovo sve pesme se mirne duše može konstatovati da im liče kao jaje jajetu, ključna reč je poštenje. Ekipa za koju je Henri Rolins jednom rekao da liči na „skup roudija lišenih svake pretencioznosti“ oličenje je poštenja prema sebi samima, poštenja prema publici, otklona od raznoraznih PR „farbanja“ i skandalizovanja i uverenja da je i jedan tren glasne muzike suštinski vredniji od sati nadahnute priče i vešto izmontiranih pokretnih slika, jer u njemu ima mesta za sve.  Na sve to treba dodati toplinu zvuka, upijanu po znojavim i zadimljenim ćumezima krcatih ženskama željnih provoda a zatim dorađivanu po belosvetskim arenama i stadionima,  koja od ovog slušalačkog zalogaja čini relativno lak a energetski bogat obrok (izdvaja se brzanac Rock The Blues Away, stojeći uz bok znalački odabranim singlovima Play Ball i pesmi po kojoj je album dobio ime), pogotovo za nas koji smo uz AC/DC odrastali, a slično mogu posvedočiti i oni koji ih nisu toliko pomno slušali, „pa i nisu svesni koliko njihovih pesama znaju“.

Demonska priroda rokenrola još jednom je na ovoj ploči pokazala svoju transformativnu moć, iako je prisutna još od onih arhajskih trenutaka kada je zanavek zaposela duše australijskih starkelja. Rock or Bust nije samo spomenik vremenima u kojima je rok muzika predstavljala smisao vredan življenja, već i zalog za budućnost u kome će, nesumnjivo, nastaviti da igra neku ulogu. Iako su odavno rezervisali svoje mesto u večnosti, AC/DC i dalje zanima samo ovaj trenutak, i on se živi kao da je poslednji.

Podeli s drugima