svi-su-u-pravu-naslovnica-660x948


Odavno nisam u rukama držao roman nekog savremenog pisca, a da sam pri tom sve vreme držao i grafitnu olovku kojom sam podvlačio briljantne misaone celine koje je izrekao ovaj šarmantni mizantrop


 

Đorđe Kalijadis

 

Roman Svi su u pravu filmskog režisera Paola Sorentina podsetio me je na kutiju mešanih mediteranskih začina, koji su u stanju da izazovu eksploziju pozitivnih osećanja, probude intelekt i sva druga potrebna čula kod čitaoca. Ovaj zanimljivi Napolitanac, osim što je postao ozbiljan filmski autor (Ljubavne konsekvence iz 2004, Div iz 2008, Velika lepota iz 2013, Mladost iz 2015 ), rešio je da svojim prvim romanom demantuje sve moje sumnje koje sam neko vreme gajio prema njemu zbog filma Ovo mora da je to mesto (2010). Posle filma Velika lepota i ovog romana, uspeo je da me kupi za sva vremena. Čini mi se da u ovako kratkom izlaganju, kakav je novinski prikaz jedne knjige, krećem u nemoguću misiju u kojoj bi trebalo da precizno i sveobuhvatno predočim zašto mi se knjiga jednog filmskog režisera učinila zanimljivijom od knjiga mnogih etabliranih književnih veličina savremene književnosti. Možda je razlog jednostavniji nego što mislim? Odavno nisam u rukama držao roman nekog savremenog pisca, a da sam pri tom sve vreme držao i grafitnu olovku kojom sam podvlačio briljantne misaone celine koje je izrekao ovaj šarmantni mizantrop. Paolo Sorentino slobodno kreira svoj fiktivni svet, ne obaziruću se na pravila pripovedanja, i uspeva da ispriča priču koja je zanimljiva a istovremeno duhovita i gorka, zabavna i ozbiljna, pretenciozna i nepretenciozna.

Toni Pagoda je zvezda zabavne – šlager-muzike, poput italijanskog Frenka Sinatre ili Dina Martina, s mudima od čelika i glasom tako dobrim da bi mu Bog držao mikrofon dok peva, samo da bi pevao. Neki kritičar iz lista Corriere Della Sera je u glavi imao Ljermontova kad je Tonija Pagodu opisao kao junaka našeg doba. Dakle, Pečorin zabavne muzike, našmrkan kokainom, s libidom rasnog pastuva, koji peva, jebe, konstatuje, pati i preteruje u svakom pogledu. U jednom trenutku je osećajan, u drugom bezosećajan, u trećem filosof, u četvrtom depresivna lucidna bitanga. Kad je krenula da ga trese kriza srednjih godina i prezasićenost šou-biznisom, Toni je rešio da odjebe ceo svoj prethodni život i povuče se u Brazil. Tamo upoznaje nove ljude sa zanimljivim životnim pričama i nekako počinje da shvata da je i dalje na jednom putu s kojeg se ne može sići tako lako. Toni Pagoda je zapravo onaj lik koji je jednim delom oživeo i u liku Džepa Gambardele u filmu Velika lepota (La Grande Belezza) i svakako je Sorentino u glavi imao svog omiljenog glumca Tonija Servilja kada je pisao ovaj roman. Tu činjenicu nije sakrio ni u rečima zahvalnosti ispisanim na kraju romana.

Sorentinov cinizam nije otrovno nihilističan, već je okrepljujući. Njegova meta su površnost i kulturna anoreksija modernih vremena. Kroz prizmu lokalno-čaršijske mitologije, obojene mediteranskim duhom i felinijevskom slavom života, ispričana je jedna univerzalna priča sa pitkim filosofskim osvrtom na slobodu, slavu, lepotu, seks, starost i prolaznost. Sorentino je, pored svog priznatog filmskog opusa, i svojim proznim delom dokazao da je autentičan evropski umetnik i intelektualac koji nastavlja tradiciju svojih velikih prethodnika.

 

sorentino-1000x500

 

„Malograđanština je poput nekog filma o zombijima, ubiješ trojicu, odahneš, onda se otvore grobovi i izađe još njih četristo. Pakao. Ukratko rečeno, potpuni pakao.”

„Nikada neće biti dovoljno izrečeno o smrtonosnim nedeljnim popodnevima. To je generalna proba smaka sveta, svake bogovetne sedmice. Nedeljom popodne vreme se širi, postaje nepobedivi ratnik. Vreme nedeljnog popodneva ne otkucava istom brzinom kao tvoje vreme. Dakle, sve se pretvara u tužnu obamrlost. Sve je bezdan ništavila. Nevidljiva vata pada u stanove. Uši se odvajaju od sveta. Narkomani padaju u trans. Mnogobrojni pažljivo razmatraju mogućnost samoubistva. Prijatna mestašca liče na male Nagasakije u trenutku najveće popularnosti.”

„Palim lajt cigaretu i izbacujem oblak dima prema nevidljivom nebu, a zatim kažem:

– Momci, izvestite me, šta sam izgubio tokom ovih dvadeset godina?

Dženi kreće prvi:

– Mobilne telefone, gomilu govnarske muzike, prvu privatnu TV, kablovsku TV, zatim analgetike za moje zube koji mi nisu umanjivali bolove jer sam se rodio naveliko, a to sprečava dejstvo tableta protiv bolova, more porno-časopisa i luksuznih revija u kojima ni kurac ne piše, samo jebeni top-modeli na naslovnoj i unutrašnjim stranama, čete dosadnih vegetarijanaca, neoprostivu i postupnu smrt prodavnica gramofonskih ploča, a pre toga i smrt LP-ja, sijalice koje malo troše, a daju govnjivo svetlo, prvog toreadora koji nije Španac nego Italijan, bivši čuvar u nekoj napuljskoj garaži po imenu Atilio. Koji je zatim pao u komu. Ali ne uopšte zbog bika. Okliznuo se u kupatilu i tresnuo glavom u bide. Počeo je da piše autobiografiju, uz milionsku kaparu, stigao do dela gde opisuje kako je jedne noći odlučio da krene iz garaže. Ikeu i nameštaj potpuno isti po kućama od Toronta do Mogadiša, promenu korumpirane političke vlasti drugom jednako korumpiranom, ali prostačkijom, svežu tunjevinu sa susamom na svim jedrilicama skorojevića bogataša, susam među zubima i, dakle, bum konca za zube, tone Kineza u kvartovima oko železničkih stanica, kućne pomoćnice iz Ukrajine, Dominikanske Republike, Cejlona, Belorusije, Rumunke, Albanke, Marokanke.”

 (Svi su u pravu – Paolo Sorentino, prevod s italijanskog Mirjana Ognjanović)

Podeli s drugima