faith no more

Bratija sastavljena od dobrodošlih povratnika, techno glava od ranije poznatih redakciji i misterioznih pridošlica sa najmanjeg kontinenta čeka vas u „baksuznom“ nastavku standardnog „đuskanja o arhitekturi“

Marko Nikolić

Faith No More – Sol Invictus (Reclamation/Ipecac)

sol invictus

Poslednja pesma sa regularnih albuma kalifornijskih e(k)lekt(r)ičara punoletstvo unazad zvala se Pristina, po administrativnom centru Kosova i Metohije, u kojoj je basista Billy Gould (iliti Güero Sin Fe) boravio sad već davne 1996 (pošto je graničaru SRJ uvalio sto drkema da ga pusti bez vize, ‘nači falilo mu još pe’set za „mikri“ frizuru :)), dakle u godini u kojoj je Vatikan preko Sv. Euđidija uzalud pokušavao da pomiri Rugovu i Miloševića. Njihove igrarije platila su, ko što znamo, deca.  Nešto posle jednostranog proglašenja nezavisnosti srpske pokrajine, Faith No More se ponovo okupio za potrebe nekoliko svetskih turneja i u čak dva navrata posetio Srbiju (na Ušću 2012. Digging The Grave su, logično, posvetili Tomi Grobaru). Pre duplog polivanja Srbadije muzičkom Janom, pevač i frontmen, neviđeni Mike Patton zanimao se raznim stvarima – bendovima Peeping Tom, Tomahawk (slabiji) odnosno genijalnim Fantômas i etiketom Ipecac (čita se „ipikek“ (po sirupu za kašalj), nikako „ajspek“ kako to vole da pročitaju nepismene domaće TV voditeljke; iz vrhunskog kataloga izdvajamo: stihove kojima mi je odavno istetovirano srce;  bend koji bi, da još uvek postoji, bio zabranjen zbog škakljivog imena, da još uvek postoji; ludake, još veće ludake, najveće ludake, dokazane vizionare, krike umiruće savesti i, naravno, pametne i lepe žene) (bolji segmenti njegovih aktivnosti), za koju je povratnička ploča i objavljena (između ostalog, ono što je radio sa Zu nisam ni pokušavao da slušam, jer me Italijani smaraju i bez njega, a pomno ne pratim ni katalog etikete Tzadik (preporučite mi slobodno nešto kao a bolje nego Pitom)). Za nekoga u kasnim četrdesetim, ovi likovi se dosta dobro drže: Sol Invictus je nekalkulantska ploča, sigurno tvrđa od minimum dva (ako ne i tri) prethodna albuma grupe (mada bez momenata poput faktičke himne Srbije ili obrade na nivou originala), te očekivano nepredvidiv i eklektičan rad koju u kohezionu celinu spajaju neljudske mogućnosti Pattonovih glasnih žica, uz prepoznatljive klavirske deonice Roddyja Bottuma kao još jednim lakim znakom raspoznavanja (i lahkog razlikovanja od ostatka goleme Pattonove ponude). Iako jedna od čudnijih (i poslednjih) stvarno uspešnih priča u umirućoj rock sagi, kalifornijska ekipa i dalje zna gde im je srce, i dalje je raspoložena za eksperimentisanje i stalne mutacije koje se lako pamte, što je redak dar u sveopštoj autorskoj krizi. Katapultirani iz praistorije kraja prošlog veka u kojoj digitalizacija života još uvek nije bila dovedena do krajnosti, uvrnuti Ameri uspevaju da podsete zašto su se nametnuli u vreme kada nisi bio u prilici da preslušaš 100 albuma dnevno i ništa ne zapamtiš, pa skokneš na jutjub da se okrepiš neprolaznostima iz prošlosti koje ionako znaš napamet (ovako je, deco, izgledao pravi koncert, pre mobilnih telefona). Srednje godine jesu, iako nema krize, a sigurno nije do nostalgije, pošto sam ranije FNM albume u većini slučajeva slušao više reda radi. (8.5/10)

Lakker – Tundra (R & S)

LakkerTundra

Irskim duetom smo se već bavili posredno prošle godine kada smo predstavljali njegovu polovinu koja radi solo kao Eomac, a ovogodišnja, druga po redu ploča (debi nisam čuo) dodatno produbljuje afinitet prema serioznoj elektronskoj muzici iz ove kuhinje. Lakker se u svojim zlokobnim ekskurzijama maherski poigravaju ambijentalnim i klasičarskim temeljima na koje prostiru slapove distorzirane i potmule buke, čija je svrha pre pretnja po želudac nego atak na uho slušaoca. Na taj način stvara se preko potreban organski, gotovo fizički osećaj, pomalo nalik na vodene avanture legendarnih Drexciya, mada se ovde čvrsto stoji na obali i istovremeno lebdi u vazduhu, što je već dva od četiri arhea presokratovaca, i to na jednoj tehno ploči. Belgijska etiketa R & S se posle reaktivacije nakon slavne prošlosti i simpatičnih svežijih radova Engleza pod imenom Lone (Azealia, dušo, imaš čime da čuješ!) oglasila još jednim jakim adutom. (8.5/10)

Nite Fields – Depersonalization (felte) 

nite fields

Slušao sam debi LP postpunk grupe iz Brizbejna zimus i mnogo mi se svideo, pa sam odmah poželeo da podelim svoj slušalački entuzijazam sa vernim audio e-jaranima Fridomom i Perom, ali prvi se pohvalio da ih je promptno obrisao, a drugi me ionako nikad ni ne sluša. Greška, i to samo moja, kao i uvek: ovo je ploča za strogo ličnu upotrebu, u skladu sa nazivom, za slušanje u gluvo doba noći, na jasnom tragu imena grupe, kada sav pošten svet ionako spava. Jasno, ovi Australijanci su do ramena zakopani u indie pop prošlost, posebno onoj ostrvskoj s početka osamdesetih, ali meni to pri ponovnim prolećnim slušanjima nimalo ne smeta jer iz dna duše ne verujem u superiornost pojedinih žanrova per se. I sve to otprilike zvuči  kao da je Ian Curtis odlučio da se podvrgne terapiji umesto što je digao ruku na sebe, i omamljen od redovne šake lekove nastavlja da peva, a bend se ipak zove New Order, i povremeno uleće u vode Smithsa i Birthday Party (neki pominju i 4AD zvuk ali ja to ne čujem, jer ga i nisam slušao dovoljno, kapiram vezu sa Cocteau Twins, ali to neje to). Samo što u čitavoj toj (dakako grubo opisnoj) bulumenti gađanja kanonskim referencama koje brojni podmladak pokušava da savlada kao neko školsko gradivo (Curtis se sigurno prevrće u grobu), ima dosta lepih detalja i neke autentične, zavodljivo-smolaste atmosfere sporog tinjanja egzorcističkog rituala i totalno unikatne meke spiritualne nežnosti koja od svakodnevnog čemera tvori osećaj lepe uzvišenosti, prosto da se depersonalizuješ, onako ljudski, sam sa sobom. Ponekad upali. I svane. (9/10)    

Podeli s drugima