Vreža – Branko Stanković (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Istočno Novo Sarajevo)


Fočak i Bjeljinac – Branko Stanković, uspeo je na jedan nelinearan i moderan način ujediniti sudbine Jermena i Srba i delom Vreža osvojiti simpatije žirija za književnu nagradu Zlatna sova


Darko Doni

U razgovorima s familijom, drugovima i poznanicima, ne mogu da se otmem utisku da ostrašćeni komentari političke svakodnevice, osim nemoći, dezorijentacije, pokazuju i izvestan i povišen stepen očekivanja da neko drugi, moćniji i sposobniji od nas, reši naše i „njihove” probleme. Počevši od onih najličnijih, privatnih, tipa odlaska u kupovinu u prodavnice u kojima su svakim danom sve veće i veće cene, pa do promene geopolitičke karte sveta u kojoj Zapad samo što nije potonuo, a Kina, Rusija, islamski svet, sudeći po dnevnoj štampi, kreću u nazaustavljivo osvajanje kosmosa i Antarktika i neviđenih prostranstava i bespuća. Korona je, svima pobrojanima, pomrsila račune. Ali to nije tema ovog prikaza. Cilj je samo jedno kratko, lično viđenje pročitanog, iz pera skromnog anonimusa. Svet u svoj svojoj nesavršenosti i nepravednosti, stoji u mestu, i to je najnovija i dobro proverena informacija.

Tragedija jermenskog naroda, po mnogo čemu može da se u(s)poredi, ali i ne u(s)poredi, s onim kroz šta Srbi prolaze vekovima. Nezahvalan geografski položaj, duboka vera prekinuta erom sovjetskog komunizma, teritorijalne pretenzije suseda, čudno iscrtane administrativne granice, verovatno posle ko zna koliko ispražnjenih flaša votke i Ararata, sve su ono o čemu i sami možemo da pričamo i kukamo danima. Tragedije su ipak lične, individualne prirode. Ne mogu tek tako da se preslikaju s jednog nacionalnog korpusa na drugi.

Fočak i Bjeljinac – Branko Stanković, uspeo je na jedan nelinearan i moderan način ujediniti sudbine Jermena i Srba i delom Vreža osvojiti simpatije žirija za književnu nagradu Zlatna sova, koja se dodeljuje za neobjavljeni roman u Republici Srpskoj. Informativna blokada, iz ko zna kojih razloga, vlada u Beogradu, kome je kulturno Sarajevo, iako daleko, ipak malo bliže od prekodrinske braće po poreklu, veri i imenu. Dnevna politika uzima svoj danak i titoističke granice deblje su i na delu i u našim glavama, nego što su ikada bile. Nažalost i na čast svetskoj zajednici, ali i nama samima, pre svega našim nesposobnim vođama, kako u prošlosti, tako i dan-danas. Neki, verovatno mudriji, kažu da mi tu ništa ne možemo da učinimo. Teško za poverovati. Možda ipak istinito.

U fokusu je osveta, lična i u svim mogućim oblicima. U ovoj ne toliko velikoj knjizi, do detalja se opisuje atentat na poglavnika Pavelića u Argentini koji je izvršio Blagoje Jovović 1956. godine. U jednoj od paralelnih priča, isto su učinili 23-godišnji Harutjun Krikor Levonijan i 21-godišni Rafi Aleksander Elbekijan ubistvom turskog ambasadora Galipa Balkara u Beogradu 1983. godine. Koliko čin pojedinca može da promeni tok istorije? Teško je suditi. Ipak, ljudska sudbina, sudbina pojedinca, u fikcijskom delu romana, kaže da neka viša pravda mora da postoji.

Glavni junaci – Milan i Ana, izbeglice iz današnje Hrvatske, prolaze kroz privatnu dramu usled ličnih gubitaka u pretposlednjem i, nadajmo se, poslednjem ratu. Pred njima je budućnost, a iza njih teško breme ne tako daleke prošlosti. Kroz psihograme i faktografiju, poređenja sa po naravi sličnim Jermenima, pokušava da se ostvari dublja veza i savez između dva stara i po brojnosti mala naroda.

Stankovićevo delo hrabar je pokušaj da se nešto ostavi potomcima za uspomenu i razmišljanje. Ono što, da ponovimo, stvarno predstavlja razlog za zabrinutnost, jeste to koliko smo pod teretom srednjeg i krupnog kapitala, u stanju da tako lako zanemarimo i zaboravimo svoju blisku i dalju prošlost i olako pređemo preko žrtava koje su u svojoj uglavnom slavnoj prošlosti naši preci pretrpeli. I to je možda najveća težina i vrednost Vreže.

Podeli s drugima