Vojko V Nova sjajna zvijezda hrvatske muzike


On je Vojko Vrućina, hrvatski umjetnik s trenutačno najupečatljivijim rastom popularnosti i, barem za mene, dokaz kako prvi dojam može prevariti


Zoran Tučkar

Bilo je tu mnogo argumenata da o tom čovjeku ne pišem. Nisam se navukao na „njegov” sastav Kiša metaka, ni na „drugi njegov” sastav Dječaci, štoviše, raspad Dječaka sam popratio s olakšanjem. Pjesmu Dječaka Plavuša popratio sam s gnušanjem – iako volim Kolindu Grabar Kitarović kao što je Pantelija Topalović volio svoju familiju, naprosto, nitko nije zaslužio da se pišu takve seksističke bedastoće.

Njegovi prvi singlovi – Ne može, Zovi čovika i Pasta Italiana nisu ostavljali ikakav motiv da bih preslušao njegov album. Njegovo izgovaranje riječi koje se tek u dobrom raspoloženju može nazvati klasičnim repanjem i kotrljajuće r nije popravljalo situaciju. Istina, u spotovima je ostavljao dojam lika sa smislom za humor, a i autoironija mu je jača strana. On nije reper koji će imati pjesme samohvale, više će se okrutno sprdati sa svime oko sebe, ali najviše i najgrublje sa sobom, pri čemu će rijetko zvučati pozerski, u smislu „sad ću se malo pljuvati da mogu to raditi i drugima”. On je introvert, kompjutorski programer, koji je, dobivši otkaz u vrijeme recesije, shvatio da više zarađuje na nastupima.

U intervjuima ima lakonske odgovore, ne preza od nazivanja stvari pravim imenom, ne miješa se previše u politiku.

Na svom prvom solo albumu spojio je „urbanu” glazbu i Tončija Huljića, vjerojatno je prvi u Hrvatskoj koji je semplirao Cecinu pjesmu, pa je tako uzet komadić iz djela gđe Ražnatović po imenu Fatalna ljubav i prebačen u novi kontekst – odjednom je prepuštanje hedonizmu dobilo podesnije ruho da ga prihvate i glazbeni snobovi. Čudno? Pa i ne, za sebe kaže: „Pišem za cajke, treba mi novca”, nikad mu nije palo na pamet glumiti nešto što nije. Kod njega je granica između „urbane” muzike i narodnjaka posve pokidana, naglašavam, s pokrićem i s integritetom. To je trebalo znati učiniti, mnogi su se gadno na tome okliznuli.

On je antiheroj moderne hrvatske muzike, čovjek za kojeg mi je bilo najteže priznati da je dobar u tome što radi, možda od svih umjetnika najviše asocira na guslare (lako mogu zamisliti kako uz gusle izgovara svoje stihove), uz neveliku i nejaku glazbenu podlogu saspe sve što misli. On je Vojko Vrućina, hrvatski umjetnik s trenutačno najupečatljivijim rastom popularnosti i, barem za mene, dokaz kako prvi dojam može prevariti.

Rođen je u Kninu 1985. kao Andrija Vujević. Poput drugog sjajnog umjetnika iz tog kraja, glumca Milivoja Beadera, Vojko je zadržao natprosječnu izravnost u izričaju koja će senzibilnije članove publike dojmiti kao okrutnost. Na svom solo prvijencu nazvanom Vojko razvija svoje priče u više pravaca koji se isprepliću u raperski ludizam. Ima tu i fantastičnih besmislica (vidi pod Pasta Italiana i Cilit Beng), ima žestokih društvenih komentara (Kako to), opisa ludih tuluma (Hip Hop i Ceca u Parizu).

Ne može je postala poštapalica u svakodnevnom govoru. Pasta Italiana je opstala kao dobra šala. Njegov novi, četvrti singl zove se Kako to, i vjerojatno je najjači do sada. Opću kuknjavu zbog očajničke želje za lagodnim životom i lakom zaradom pretvorio je u satiru i pogodio.

Kako to je, po mom mišljenju, pjesma godine, sjajan traktat o salonskim poslodavcima koji u momentima neuspjeha postaju salonski teoretičari zavjera i istinski životni gubitnici.

Pred Vrućinom je nastup u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu, prilika koju neće htjeti propustiti da se cementira kao jedan od glasnogovornika nove generacije mladih ljudi. Politika ih ne zanima previše, gledaju paradokse svaki dan, razočarani su raznim prevratima i moralnim akrobacijama raznih političara, gledaju svoja posla, i žele dobro zaraditi i dobro se zabaviti.

Da ga citiram: „Vojko V dolazi, bolje se pazi!”

 

Podeli s drugima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •