vladimir

Roman koji se ne čita. Roman koji se ne drži u rukama. Roman koji se ne. Dešava

Dario Stajić

„Xie-xie ni, xie-xie-nihi-hiiih…“

Nekoliko puta sam vraćao pogled na korice nemačkog prevoda Mećave. Čisto da bih se podsetio o (ni)čemu je knjiga. Seoski doktor pokušava, što je moguće pre, uz pomoć sanki koje vuku pedeset minijaturnih konja, da se probije do sela Dolgoje. Tamo se širi epidemija neviđenih razmera. Inficirani se pretvaraju u zombije.

Ne poznajem preterano dobro, a ni umereno loše, Tolstoja, Čehova i Gogolja. Da bih sad povlačio neke paralele između Sorokinovog i njihovog stila pripovedanja.

Ono što me, nekako, fasciniralo u ovom road-movie-romanu je brzina kojom se čovek utopi u taj „fargovski“ svet nespektakularnih rečenica. Hipnotično je sve to. Ništa se ne (p)okreće, ništa ne dešava. Samo put bez obrisa, beskrajni put. Pratiš tu isprekidanu jezičku liniju, kao kod Lyncha, na platnu. Bioskopskom. Beskrajni put. Prekriven snegom. Pojavljuje se, iznenada, neka minijaturna piramida, npr. Nemam pojma šta znači. Nesloboda. Recimo.

U tri navrata, iz naizgled konvencionalne naracije sa puno, optički neravnih i ispresecanih ivica i pasusa, tekst kreće, poput rolne WC papira ispisane bunilom; da se odmotava ispred vas i da tako teče. I plavi sve u vidokrug. Dok se ne zamrzne(te).

„Wo kao!“. Sranje, da. Scheiße, ja! Osmeh na granici ludila.

„bangzhu … bangzhu … ging ban wo.“ Neka ostane neprevedeno.

Podeli s drugima