Užareni kotao


Post je originalno objavljen 18. jula 2010. na blogu miljalukic.blogspot. Zimi mi se svi iz kuće ufuravaju u krevet, a leti od mene beže – šta da radim, toplokrvna sam


Na vrućini ne funkcionišem – telo me ne sluša, mozak kao da nije moj. Medvedi imaju zimski san, a kod mene je to izgleda obrnuto – tokom leta sam u stanju hibernacije. Ne bi pomoglo ni da imam ugrađenu klimu negde iznad glave da mi non-stop duva. Sam pogled na užareni asfalt i sunce koje nemilosrdno peče pa sve izgleda kao da je iznad ringle na trojci, užasava me.

Trudim se da ne izlazim iz kuće. Naravno, moram da odem na posao i moram da se vratim s posla, i kad bi bilo moguće da mi je to jedino kretanje, bilo bi nekako i podnošljivo. Ali, treba da odem do pošte, u nabavku, da posedim s društvom u nekoj bašti… Moram da se krećem, a kad stanem, bože blagi, počinjem da se topim. Ljudi se znoje manje-više svuda po telu, međutim, ja se znojim samo po glavi i vratu. Ispod pazuha sam suva, ali kad počne da mi se znoji glava, kosa mi postane mokra, s vrata se sve sliva po leđima, užas jedan! Nažalost, ovo znojenje glave nasledili su i moji sinovi, srednji i najmlađi, pa kad sednemo, onako kolutajući očima od vrućine, samo gledamo kako se ono drugo dvoje presijava. U mraku bismo nas troje mogli da poslužimo kao osvetljenje.

Moja majka je obožavala leto, i mogla je bez ikakvih problema da izdrži i na +50 stepeni. Bitno je samo da je njoj toplo. Zimi je bila tek na broju, imala je biser: „Kad će opet leto, da oživim?“ Slika zimi izgleda ovako: ona sedi pored peći, u džemperu, a ja vitlam po kući u majici kratkih rukava i gaćama, naravno, bosa. I opet su moje šake i stopala vreli, a njeni ledeni. Ali joj je bilo toplo oko srca.

Zimi mi se svi iz kuće ufuravaju u krevet, a leti od mene beže – šta da radim, toplokrvna sam. Muž me zimi zove furunče, a leti ništa ne kaže. Verovatno ga podsećam na bacač plamena.

Užareni kotao

Pretpostavljam da ovako izgleda pakao: peče na sve strane, nigde ‘lada, leluja vazduh kao užareni zejtin, svud unaokolo sve žuto kao i plamteća kugla sunca koja zaslepljuje, nemaš gde da se skloniš, i znojiš se, znojiš… A ako je čovek mnogo grešan, pride ga više sile postave na stolicu i neko odozgo počne da ga ispituje fiziku. Ne znam koja je slika gora od ove. Da te bace u vatru, izgoriš, bar znaš da je skoro mukama kraj; da te seku, možda i preživiš, ali od letnje vreline nema spasa.

Ko je rekao more? Jeste, spas donekle, dok si u vodi. Planina? E, to je već smisleno rešenje. Bašta i šuma… To tek deluje primamljivo. Ali, gde u Beogradu da se skloniš? Ada je prepuna ljudi, kad se onako namestimo blizu jezera podsećamo na sardine. Na nudističkoj je malo opuštenije, ali su je ukinuli. Uostalom, do Ade treba otići i posle se vratiti kući. Autobus deluje kao užareni kotao u kome ljude ispeku do pola i onako izmrcvarene ih istovare da izdahnu van mesta zločina.

Preostaje jedino disanje na škrge i strpljenje. Strpljenje kao u zatvoru, kad se broje dani, sati, minuti… kad će sve proći. Ostalo je još 65 dana, 23 sata i, u ovom trenutku, 27 minuta. Preživeću, dočekaću… Večeras brišem još jednu recku.

Podeli s drugima