Tri gurua, jedan mladić i starac Pajsije – Dionisije Farasiotis (Manastir Uspenja Presvete Bogorodice, Podmaine)


Farasiotis prolazi kroz brojne krize i iskušenja, privremeno se osamljuje i odvaja od društva, da bi se na kraju, između života u manastiru i bračne zajednice, odlučio za brak, ali ostaje u vezi sa svojim duhovnikom


Darko Doni

U duboko iskrenoj ispovesti Dionisije Farasiotis ili, kako se u originalu pisac ovog dela i solunski profesor fizike zove – Atanasios Rakovalis, priča nam o svom duhovnom posrnuću i potrazi za smislom života.

Još u ranoj mladosti, dubok utisak na njega je ostavila knjiga lorda Bertranda Rasela i ateiste U šta verujem. Prilično utonuo u svet vračanja, hipnoze i okultnog, u svoje studentsko doba pustio je „ideologije, teorije, socijalne pokrete šezdeset i osme, hipi pokret, noćne klubove, rok muziku i sedeljke” da vladaju njegovom sudbinom i njegovim razumom.

Često bi hodao po mesečini, a dešavalo se i da prespava u nekoj od šuma u blizini Soluna. Prva iskustva sa hipnozom duboko su ga pokrenula „iz normale”, i počeo je da čuje „buku” i oseća neko „strano prisustvo”, od koga mu se „dizala kosa na glavi”. Slične stvari su se dešavale njegovim tadašnjim prijateljima.

Inicijalni i iskreni susret sa „hrišćanstvom” doživeo je pri prvoj posveti Svetoj Gori, koja je trajala svega tri-četiri dana. Praznih studentskih džepova, bez ikakvih očekivanja, upoznaje legendarnog starca Pajsija, što na njega ostavlja dubok utisak, ali ga i ne odvraća od dotadašnjeg načina života. U razgovoru o prisustvu „đavola” i „incidentima” s đavolom, prepoznaje neke svoje lične tegobe, koje se graniče s ozbiljnim psihičkim problemima i na granici su ludila. Starac ga „čita”, što se dešava i u svim ostalim prilikama i situacijama koje je proveo s njim, a njih je bilo prilično mnogo.

Nastavlja da se divi „raznim licima čovečanstva”, kao što su „Marks, Mao, Johanu Bahofen, Frojd, Jung, Adler, From, Džibran, Kazancakis, Vilhelm Rajh, Niče… Buda, D.T. Suzuki… Lao Ce”. Ali čita i Jevanđelje. U njemu se razvija duhovna borba. „Duhovno novorođenče” počelo je polako da raste.

Sva druga učenja kojima se bavio smatrala su da je „crkva bila mrtva, rudimentarna institucija u kojoj pribežište nalaze manje pametni, ljudi za žaljenje, bez znanja, bez snage i bez života”. Dugo je trajala potraga u kojoj se pokazalo da je to gledište daleko od istine.

Sve bi dobro prolazilo dok bi bio u društvu starca Pajsija i drugih monaha, međutim, čim bi se vratio u svet, vraćao bi se starim navikama i problemima.

U večnoj potrazi, sa 250 dolara, odlazi u Indiju, tamo živi u ašramu, upoznaje, doduše površno, velikog gurua Babađija, u potaji, u najtežim trenucima i iskušenjima, obraća se, usamljen i u molitvama, starcu Pajsiju i Bogorodici Djevi za pomoć. Ubrzo uviđa da tamo ne može da nađe ono zbog čega je došao. Pada u veliku krizu i s poslednjim naponima snage vraća se u Evropu.

U prvom obraćanju starcu Pajsiju, posle ove avanture, obrijane i nesređene glave, vidi da nema potrebe da priča o tom putovanju, jer starac sve vidi i sve zna. Pomaže mu Isusova molitva: „Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me.”

Prolazi kroz brojne krize i iskušenja, privremeno se osamljuje i odvaja od društva, glumi čudaka, da bi se na kraju, između života u manastiru i bračne zajednice, odlučio za brak.

Ostaje u vezi sa svojim duhovnikom i o njemu piše neke od najlepših reči svedočanstava sve do starčeve smrti. Prema indijskom narodu, koji „ima duhovnu dubinu i duhovni nemir” i dalje gaji duboko poštovanje.

 

Podeli s drugima