Nico/Biografija jedne zagonetke – Tobias Lehmkuhl (Rohwolt Berlin)


Nemački novinar Tobias Lehmkul prihvatio se nezahvalnog zadatka i podario nam biografiju Nico, gubitničke i nihilističke umetničke pojave, nesrećnice koja je volela mlađe muškarce


Darko Doni

U moje adolescentsko doba, a to je bilo sredinom osamdesetih, razmišljali smo, u slobodno vreme, često o pop muzici. Nije tada bilo mnogo druge razonode, video-igara. Commodore 64 i ZX Spectrum nisu nam bili preterano zanimljivi. Za fudbal? Imao sam dve leve noge.

Na pitanje ko mi je draži, Stonsi ili Bitlsi, smislio sam svojevremeno odgovor: „Velvet Underground.” I stvarno, na zabavama nam je udaran bio album koji su 1967. snimili s Nemicom Nico, kako je bilo umetničko ime Christe Päffgen. Uz All Tomorow Parties i Fame Fatal moglo se lepo i naivno tugovati i čeznuti za blagodetima i slobodama kapitalističkog Zapada.

Jednom sam u malenoj kući u predgrađu srednjebosanskog gradića sedeo s dobrim prijateljem, slušali smo, uz pivo i u potpunom mraku, album Camera Obscura, Nico s pratećim bendom The Faction, koji je kod nas objavio Jugodisk 1986. godine. Uz pesmu My Heart is Empty složili smo se da su daleke žene, hladnoga glasa i severnjačke lepote, nedostižni ideal. Kao i sve ostale, u to doba. A nismo znali da je model, glumica, muzičarka Nico možda baš u tom trenutku, i sama teški džanki, svom sinu Ariju ubrizgavala heroin u venu. Vredi li pisati o takvim ljudima? Gubiti vreme na njih? Kad sam već započeo, da završim… Recimo da vredi.

Nemački novinar Tobias Lehmkul prihvatio se nezahvalnog zadatka i podario nam biografiju Nico, gubitničke i nihilističke umetničke pojave, nesrećnice koja je volela mlađe muškarce. Među mnogim nepoznatim likovima, svoje mesto pod njenim nebom i jorganom našli su i Bob Dylan, Leonard Cohen, Jim Morrison, Iggy Pop, Brian Jones, Lou Reed. Glumcu i opasnom liku, čoveku s vezama u francuskom podzemlju, Alanu Delonu, poklonila je sina, koga ovaj nikad nije priznao i zbog koga skoro dvadeset i pet godina nije govorio s rođenom majkom.

Lehmkuhl se nije oslanjao preterano na brojne intervjue u kojima se vidi da je nesrećnica mnoge detalje iz svog života ili izmislila ili preuveličavala. I pred njenu ranu smrt na ostrvu Ibica, 1988. godine, rado se sećala perioda koji je provela s Andyjem Warholom u njegovom čuvenom njujorškom studiju The Factory. Bila je jedna od njegovih inspiracija. Pojavljivala se u često apsurdnim i negledljivim filmovima legende pop-arta. Što zbog jezičke barijere, ali i zbog sopstvene prirode, malo je govorila u društvu. Pogled koji je izvirivao iz njenih velikih plavih očiju bio je često dovoljan. Kao što jedna pesma kaže: „I ll be your mirror.”

Dosta se piše o vremenu direktno posle oslobođenja Berlina 1945. godine, američkim i sovjetskim jedinicama, oskudici, beznađu. Prvim danima na ulicama Pariza, kad je još bila maloletni devojčurak, hoda modnim pistama, zarađuje za to vreme velike pare, a u pauzama čita Ničeovu S one strane dobra i zla. Razlikama između hipika sa Zapadne obale i druge, racionalnije i pragmatičnije strane SAD. Žene se bore za svoja prava i u trenucima iskrenosti Nico žali što i sama nije muško. A da jeste, bila bi homoseksualac, kao i njeni brojni prijatelji, glumci, pisci, fotografi.

Niko u ovoj knjizi ne žali za nečim što je prošlo. Nema tu nikakve nostalgije, nema ni vremena za nostalgiju i saosećanje. Površnost i nju-ejdž koji su nudili umetnost i kultura šezdesetih, na kratke staze mogu da pomognu da se prebrode nevolje i traume. O životu vredi ponekad dublje porazmišljati i uhvatiti se temeljno s njim u koštac.

Pustiti druge da se u nama ogledaju može da bude veoma pogubno, i za psihu i za zdravlje, ako nam to nije profesija. Ljudi znaju da budu zli i kad to nisu, samo ako im se to dopusti. Nico se u kontrakulturi u nekoliko navrata približila savršenosti, dok je u privatnom životu iza sebe ostavila haos i totalni nered.

Zato, jedina pouka koju možemo jasno da izvadimo iz napisanog jeste da vredi boriti se i da su tuđi životi ipak tuđi i da o njima ne možemo da sudimo. I po cenu da naša umetnost, naše delo pate, uvek postoji bar jedan, neko ko nas voli, bar neki izlaz.

Maske će pre ili kasnije pasti. Na Zapadu ništa novo.

Podeli s drugima