NEŽNI DALIBOR – U slojevima (Odličan hrčak, 2017)
U slojevima je album koji su nedvosmisleno smislili ljudi koji žive, rade i pate u Srbiji i, što je još bitnije, to nedvosmisleno žele da podele sa svojim slušaocima
Neko bi mogao da pomisli (iz ovih mojih žuljanja žuljeva) da ja srpskom roku odobravam samo angažovanost. Ali, je l’ da je lepo kad slušate nešto što (direktno) rezonuje s vašim životom?!
Ja, recimo, uopšte nemam taj osećaj dok slušam Kendricka Lamara.
S druge strane, treba tako nešto i umeti. Treba umeti biti angažovan. Treba umeti biti angažovan i melodičan, da se angažman lakše popije.
U slojevima vrlo lepo uspeva u tome. I to je ono što ga je, čini mi se, najvećma izdvojilo, jer…
Ja i nisam naročito mario za prethodna tri albuma benda. Sasvim sigurno sam ih preslušao, sumnjam da sam o njima pisao. Neko mi je možda nekad rekao, a možda i nije, da je Nežni Dalibor „srpski Husker Du“, što ja u njima nisam čuo/našao, niti mi je bilo naročito važno da to u njima tražim.
U slojevima je, dakle, prvi album Nežnog Dalibora koji slušam ponovo i ponovo, kome aplaudiram, koji će me možda naterati da svratim i do prethodne trojice (but let’s not get our hopes too high…).
U slojevima je album koji su nedvosmisleno smislili ljudi koji žive, rade i pate u Srbiji i, što je još bitnije, to nedvosmisleno žele da podele sa svojim slušaocima. Mahom u želji da i ovi toga postanu nedvosmisleno svesni na primeru svojih života. Srbija je kamionšestoton kojim Paja, Jare i Aca gaze sve pred sobom. A najviše beskičmenjake koji su se u Srbiji razmnožili kao crvi u gnojavoj nozi.
U slojevima je odličan gitarski album. Urban, ali ne „beogradski“. Pitak, ali ne i vangogovski populističan. Efektnih refrena i poruka skoro obojenoprogramovskog naboja. I ne traje dugo. I da ima iko normalan u Telenoru, taj više ne bi slušao Artan Lili. Kompanijo VIP, tebi govorim!
Bombardovanje bubnjevima počinje u uvodnoj Zauvek. Sve ostalo zvuči kao Stooges (We Will Fall) i kao da je 1969. Ali ne u Srbiji. Pesmetina koja sama u zasenak baca poslednja dva izdanja Repetitora. Nakon toga smo u daleko pitkijim, skoro Smiths vodama s naslovnom temom. Ivica počinje od sebe da se bavi ljudima koji čine „život u Srbiji“. Količina reči možda ne prati baš idealnije potrebe melodije, ali ljudi koji su ovde odsvirali gitaru/e zadali su zadatak.
Vikend (raz)nosi, ali melanholijom. „Nisam svoj za vikend“ peva Ivica. Meni, recimo, na pamet pada s koliko muke i otimanja od dece to postižem. Sumnjam da je on na to mislio. Ali, brat pogađa moju emociju svejedno.
Prvomajska počinje kao Lemonheads, pomešana s klasičnim vojvođanskim rokom. U ovoj pesmi koja peva o istinitim događajima i ispravno procenjuje da za srpsko dno nije toliko kriv nakrivo nakurčeni nacoš, koliko hrabro tržišnoekonomsko srce u njemu, e, pa toj pesmi može se prebaciti da možda previše banalno sumira stanje stvari. Kao da joj je „taman“ malo falilo da bude pank u stavu. Malo ljutine. Malo gaženja. Iako nas Ivica ispravno poziva da svi savijemo leđa i krenemo na posao.
Mi čekamo dan je ona hit pesma s top-liste cinizma u kojoj čekamo dan u kome će sve ići uzbrdo. Gitarska, dok ne projuri ksilofon (er ksilofon?) kao u nekom horor filmu. Sve izgleda kao naličje Bajaginog hita cirka S druge strane jastuka. U Godinu dana, u konstelaciji koju najviše prepoznajem i najmanje volim kao „nežnodaliborovsku“ („nervoznojarbolovska“) još jednom prilazimo srpskom mulju i gazimo po žulju. Neka. Ali ova mi definitivno nije omiljena. A nije mi omiljena ni Mnogo stvari, najviše zbog toga što počne kao neki fini garažni, a onda se prebrzo i olako spusti na „zaječarski“ rok.
Sa Trči!, koja se ritmom i energijom nadovezuje na uvodnu Zauvek, već sam povezan istom vrstom besa, elokventno zaokruženom u gore izdvojenim stihovima.
Slušam i čekam eksploziju.
Vi slušajte dok šetate.
SELEKTAH: 8/ 10
Ostavite odgovor