I ja sam Franjo, ali ne taj Franjo
Put u propast počinje ponižavanjem učitelja, nastavnika i odgojitelja. Vrijedi i suprotno: put u prosperitet počinje poštovanjem učitelja, nastavnika i odgojitelja
Zoran Tučkar
U Zagrebu je Advent u punom jeku, grad je ušminkan kao i uvijek u ovo doba godine, primicao se 10.12., godišnjica smrti Franje Tuđmana, kada mu je, odlukom Milana Bandića, pardon, Gradske skupštine, postavljen spomenik koji će, čini se, izazivati prijepore, prvo zbog uloge Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti, a onda i zbog same estetike spomenika. A onda se ispostavilo da je u tom trenutku Franjo Tuđman prestao biti najcitiraniji Franjo u zemlji.
Bila je to vijest iz crne kronike. U Tehničkoj školi u Čakovcu stari profesor pred mirovinom Franjo Dragičević fizički se obračunao s dvojicom svojih učenika. Što se podrazumijevalo pod tim „fizički obračun” ostalo je malo nejasno, jer su sudionici incidenta imali različite interpretacije. U obraćanju medijima profesor je naglasio kako ga je sram što je to napravio, ali da bi to učinio opet jer ga sustav ne štiti. Iskazi i viđenja situacije mijenjali su se ovisno o akterima.
I dok su inspekcija i policija radili svoj posao, na društvenim mrežama počelo se događati nešto neobično: pod naslovom #ijasamfranjo profesori su anonimno počeli iznositi svoja iskustva s nasilnim učenicima.
„Otac učenice rekao je da će mi prerezati grkljan i dignuti školu u zrak ako ne dam 2. Dala sam 2.”
„Na kraju sata, učenik mi je rekao kako živa neću izać’ iz škole. Majka učenika: ‘Ma to se on samo šalio’.”
„Učenik prvog razreda osnovne škole krene vrištati, djeci pobaca torbe u hodnik, razredne ukrase kroz prozor, a zatim legne ispod mene i bijelom kredom mi išara čizme od moje brušene kože. Majka učenika kaže da sam ga vjerojatno nečim isprovocirala.”
„Učenik je naglas komentirao ako sam i dolje crvene boje. Ravnatelju je to bilo smiješno.”
„U bivšoj školi me (trudnu) učenica 7. razreda gađala papirićima. Razrednica je predložila opomenu, a pedagoginja je odbila jer taj dan ona nije bila u školi.”
„Jedan roditelj ušao je u zbornicu i naganjao me oko stola s nožem dok je drugi učitelj zvao policiju.”
„Kad sam tek počela raditi, osmašica je skakala po mom starom autu, kako bi ‘provjerila amortizere‘ i otkinula je plastiku sa zadnjeg dijela auta. Inače sam psiholog. Ravnateljica i razrednica nisu ništa poduzele i razrednica mi je savjetovala da ne pozivam roditelje.”
„Učenici 8. razreda me na satu gađaju zrnima kukuruza. Po završetku nastave nalazim zapljuvan automobil. Nakon nekog vremena i negativnih ocjena na satu, nalazim automobil zaliven plavom i crvenom tintom. Ništa nije poduzeto. Krajem godine učenici otvaraju moj lažni Facebook profil i šalju intimne poruke. Ni škola ni policija ne poduzimaju ništa!”
Od stotina opisa zlostavljanja profesora od strane učenika, ovi opisi su odabrani iz razloga što je očito da netko, bilo da je riječ o roditelju, ravnatelju, pedagogu, psihologu, stručnoj službi, policiji prešutno odobrava ovakvo devijantno ponašanje i da je konačna poruka djetetu da se nasilje isplati.
Nadležne službe su vještačile Franju Dragičevića i učenike, no nitko nije krenuo vještačiti one koji su svojim djelovanjem omogućavali nasilje nad učiteljima. Nitko nije spomenuo zašto policijaci nisu htjeli zaštiti nastavnicu kojoj otvaraju lažni profil na Facebooku, nitko nije spomenuo pedagoginju koja nije htjela prihvatiti opomenu jer „taj dan nije bila u školi” ili roditelje koji podržavaju djetetov „smisao za humor”.
Franjo Dragičević nije dobio otkaz, olakšavajuća okolnost mu je bila da je ovakve stvari već prijavljivao stručnoj službi – od koje nije bilo odgovora.
No, jedna je profesorica matematike u Varaždinu odlučila otići do kraja, dobila je podršku kolega. Profesorica je prijavila prijetnje oca učenice koji nije bio zadovoljan činjenicom da mu je kći pala popravni. Spomenuti roditelj je u uredu ravnatelja Graditeljske, prirodoslovne i rudarske škole u Varaždinu poručio profesorici da „takvih kao ona ima zakopanih na groblju” pokazujući rukom mjesto gdje je 2001. učenik ubio svog profesora. Općinski sud u Varaždinu je 23.11.2018. nepravomoćno oca proglasio krivim za kazneno djelo prijetnje i osudio ga na sedam mjeseci zatvora s rokom kušnje od godinu dana. Nekako mi se čini da otac nasilnik sankciju društva i institucija neće ni osjetiti.
Kad budu slijedila pitanja: „Kako je moguće da netko prijeti novinarki zbog loše obavljenog TV-priloga, ponižava je i vrijeđa kao ženu i osobu?”, pokazat ću gore naveden tekst. Kad budu slijedila pitanja: „Kako je moguće da netko u TV-prilogu toliko puta ponovi riječ ‘navodno’, izražava se nemušto i konfuzno, pri čemu zanemaruje ili čak izokreće činjenice i dalje radi taj posao uz blagoslov pretpostavljenih?”, pokazat ću gore naveden tekst.
Ostavite odgovor