IMG_20151204_212759


Na prvi pogled, ovo je jedna uobičajena gastarbajterska priča. Međutim, mnogo je više od toga. Kad sklopite korice, shvatićete da ništa nije nemoguće i da čuda zaista postoje


Milja Lukić

Nije mi se dopadao naslov, a kad sam videla da tekst prate i fotografije, što generalno ne volim, knjiga me je odbijala. Dobro, moj ukus ne mora da bude ikakav reper da li je nešto dobro ili nije. A onda sam prionula (prvo) na lektorski posao, i posle nekoliko stranica bila sam „kupljena”.

Na prvi pogled, ovo je jedna uobičajena gastarbajterska priča. Međutim, mnogo je više od toga. Kad sklopite korice, shvatićete da ništa nije nemoguće i da čuda zaista postoje.

Prava mera autobiografskih knjiga poput ove jeste balans između onoga što se dešava i značaja koji to ima na građenje karaktera autora. Jednostavnije rečeno, bitni su početna tačka i cilj do koga se dolazi. Naravno, put kojim se ide i prepreke koje se nalaze na tom putu čine kičmu životopisa koji drži pažnju. Za „Kad duša dođe do svjetla i srce počne pjevati” pažnja je obezbeđena već na prvim stranicama, rođenjem u Beogradu. Autorka ima nikakav početak, ne počinje od nule, već od minusa. Majka je napustila, odbačena je od svih, bez ikakvih normalnih uslova za život.

„Već je počela i zima, a ja jadna i bijedna nisam imala ni šta obuti ni obući. Djed mi je kupio gumene čizme, vani je pao snijeg, viši nego ja. Djed je izašao ispred mene, da mi nogama pregazi snijeg da mogu hodati. A onda se vratio kući, a ja sam gazila, jedva sam izvlačila noge iz tog snijega koji je napadao puno, vjetar je fijukao oko mene, a rukavice i kapa su za mene bili luksuz. Mučila sam se do glavne ulice, onda je već bilo malo više tragova i moglo se lakše hodati. Bilo je klizavo, a tek u gumenim čizmama koje su mi bile već pune snijega, sva sam se smrzla i koliko puta sam se okliznula i pala i udarila glavom o asfalt. Drhtala sam kao prutić na nekoj poljani kog je vjetar mlatio na sve strane. Kad sam došla u školu, hvala Bogu, bilo je toplo, jedan čika Raka je naložio vatru u svim pećima koje su se nalazile u učionicama. Gladna i mokra sjela sam u klupu, nastava je počela, ja nisam dobro ni vidjela šta na tabli piše, ali ni učitelji onda nisu na to reagirali. Na sreću, sjedila sam u prvoj klupi. Mučila sam se gledajući kad nisam mogla pročitati šta piše na tabli, ali bilo me je sramota reći da ne vidim. Pokušavala sam prepisati od susjede kraj koje sam sjedila, ali i tu bih gubila vrijeme, jer su svi bili već podalje s tekstom ili računom.

Kad bismo dobili nove knjige na početku godine, morala bih donijeti novac i platiti knjige. Ali je djed galamio na mene, da mi se smučilo. Naravno, novac nisam dobila. Kad bih sutradan došla u školu, a učitelj zatražio novac, sva djeca bi platila, a mene je bilo sramota da kažem da mi djed ne dâ novac i da galami na mene, već bih uvijek rekla da sam zaboravila. Onda bih morala izaći ispred table, pružiti ruke i dobiti štapom batine po ruci nekoliko puta. To je tako boljelo. Pružila bih ruku i sva drhtala od straha, ponekad bih povukla ruku unazad kad bi učitelj zamahnuo štapom, i svaki put kad bih povukla ruku, dobijala bih duplo. Plakala sam jer me je boljelo i bilo me je sramota od druge djece, pošto sam pretežno ja bila ta koja je navodno zaboravljala novac i bila kažnjavana. Onda bi me učitelj poslao kući po novac. Iako bih znala da djed nije kod kuće, svejedno bih odlazila, ponekad se toga dana ne bih ni vratila na nastavu. Kad bih rekla djedu da učitelj traži novac, on bi ponovo galamio na mene. Tako sam danima dobijala batine u školi, zbog novca za koji me je bilo sramota da kažem da mi ne daju. Ako bi mi bila potrebna sveska, nedjeljama je nisam mogla kupiti, pisala sam na papiru, koji bi mi dali đaci kad bih nekog zamolila, a često bih taj papir izgubila, tako da nisam znala ni šta smo učili u školi. Kod kuće nisam imala mjesto gdje bih držala svoje knjige, a kamoli mjesto za pisanje zadaće. Kad bih došla kući, bacila bih tašnu koju sam dobila od tetke, koja je bila teža i veća od mene. Djed mi je jednom prilikom napravio kutiju od nekoliko dasaka koja se nalazila ispod kreveta, gurnuta i puna prašine. Ne samo da to nije bilo mjesto za moje knjige, nego u toj kući nije bilo mjesta za moj život.”

 

Korica FINAL

 

Takav početak ne obećava. Sa 14,5 godina kreće prvo u Nemačku, kod majke, koja je po drugi put ostavlja, a zatim sa 16 odlazi u Austriju i gradi novi život. Otud (i)jekavica u delu. Samo 14 godina govorila je ekavicom, kasnije su je u životu pratili ljudi koji drugačije govore.

Zorica Patajac piše nepretenciozno, događaji se nižu jedan za drugim, bez moralisanja i osuđivanja, ali sa puno zahvalnosti svim ljudima koje je srela na svom putu. Zahvalna je i negativcima, iz knjige isijava da je i najneprijatnija iskustva shvatila kao životnu školu. Uspešno je savladavala lekcije i ne žali se. Tako bogato iskustvo i tako velika borba na kraju su nagrađeni.

„Polako je nestajala i magla u meni. Sve više sam prepoznavala sebe i bila na sve većoj svjetlosti, kao planine i more, koje sam gledala s terase. Posmatrajući sve oko sebe, shvatila sam koliko sam srećna. Srećnija možda nego sva ona djeca u školi, koju sam molila za griz jabuke i komadić kruha od njihovog sendviča, koji bi dobili od svoje mame da ponesu u školu. Oni su onda imali sve, ali ja sam imala više, samo je magla u mome srcu bila tako velika, da nisam mogla prepoznati koliko me Bog voli, koliko sam bila blizu njega, kao more ispred terase. Božji putevi su onda za mene bili nepoznati, nevidljivi, ali sam shvatila da Bog sa mnom ima velike namjere. Dao mi je sva iskustva, koja drugi nisu imali, rasla sam u svim uspjesima i padovima. Bog je bio uvijek tako blizu kraj mene, i kad su me tukli i kad sam bila gladna i kad su me svi odbacivali. Bog je bio uvijek tu! Bliži nego kod svih drugih, koji su imali sve i nisu trebali Boga, nisu se trudili ni da shvate da Bog postoji ili da je dio svih nas. Danas sam prepoznala i maglu, u kojoj sam nekada živjela jer, da nije bilo nje, ne bih ni svjetlost prepoznala. Zahvalna sam i za ovu moju kućicu u kojoj mogu osjetiti blizinu našega Oca, Stvoritelja, Boga, i život u raju na zemlji. Moj put je još dug da mu ne vidim kraj, ali osjećam blizinu Božju i tok života koji me nosi. Osjećam da Bog tek sada želi donijeti na svjetlost što je potrebno za mene i sve nas, posebno sada, u ovo vrijeme u kome se nalazimo. Duga je bila priprema i svi ispiti za ovo vrijeme, koje dolazi za mene.”

Ipak, nota tuge provejava od prve do poslednje stranice, bez osuđivanja i traženja krivca. Ne biti voljen od majke, to boli i sa 60 godina, koliko će uskoro Zorica napuniti, kao što je bolelo i sa tri ili četiri, u najmlađem dobu. Ujedno, to je i jedina konstanta kroz celu knjigu, sve ostalo se razvilo i nadogradilo, dovelo do saznanja da „vrijeme… dolazi za mene”. Ništa nije nemoguće, čuda postoje.

Podeli s drugima
  • 121
  •  
  •  
  •  
  •  
    121
    Shares