Intervju posle promocije Pitao bih. Koga da pitam? (inženjerske priče) na Mašinskom fakultetu u Beogradu



Ivana Subašić

Mašinski fakultet, utorak 7. mart, Svečana sala, i po svemu drugačija promocija jedne knjige. Pitao bih. Koga da pitam? (Inženjerske priče) – zbirka autobiografskih pripovedaka autora Milana Pajovića, dipl. ing. mašinstva – nikog nije ostavila ravnodušnim.

Napisane toplim, poetičnim stilom, priče nas uvode u realne situacije u kojima se struka često sudara, ne samo s inženjerskim problemima koji traže brza rešenja, nego i s kulutrološkim razlikama zemalja koje su na svojim velikim projektima često angažovale naše inženjere. I ne samo to! Priče su, kako je istaknuto, pre svega precizan profesionalni vodič kako se od mladog inženjera pripravnika postaje vrhunski menadžer velikih investicionih projekata. Jednom rečju, vodič za ostvarenje profesionalnog sna.
Šta odlikuje jednog projektnog menadžera? Zbog čega su mašinski inženjeri najbolji kandidati za taj, danas, najtraženiji posao? Zbog čega je važno da se projektni menadžment izučava na fakultetima u Srbiji? Samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarali s autorom Inženjerskih priča, gospodinom Milanom Pajevićem.

Projektni menadžer je danas veoma traženo zanimanje. Ipak, za razliku od mnogih koji misle da je dovoljno proći samo određenu obuku, Vi nudite Formulu koja podrazumeva – postojanost, profesionalizam, tačnost, posvećenost, toleralntnost , optimizam, inteligenciju, intuiciju, harizmu i ono na čemu najviše insistirate –Personality, iza koga stoje realno znanje, umenje i radno iskustvo. Zbog čega ste izdvojili baš ove karakteristike?
Mašinski fakultet nije bio moj izbor, već sugestija oca da se završi nešto sa čim ćeš odmah moći da se zaposliš. Hteo sam da budem vaš kolega novinar. Pisanje je bilo nešto na čemu sam se najlakše izražavao.
Na prezentaciji knjige, danas, na Mašinskom fakultetu, rekao sam da se nisam pokajao. Nisam lako završio studije, ali sam ih završio, i čak sam realizovao sebe kao inženjera projektanta u LMK-FOB (Livničko metalski kombinat, fabrika odlivaka Beograd ). Projektovao sam zaštitu na liniji visećeg transporta tečnog liva u novoj livnici. Usput sam, realizujući svoj projekat, uspeo da otklonim problem malog kapaciteta na najvećoj kaluparskoj liniji Henrih Wagner. Ono što nije uspelo inostranim specijalistima, ekspertima Evropske banke za obnovu i razvoj, svim stručnjacima i inženjerima FOB iz proizvodnje, održavanja… uspelo je jednom mladom inženjeru koji je taman završio pripravnički staž.
Bio sam uporan, sistematičan, tačan, intuitivan, posvećen problemu, profesionalan u svim aspektima… Moj izveštaj je uspeo da spase neke odgovorne ljude koji su bili optuženi za izgradnju fabrike s opremom koja nije mogla da obezbedi projektovani kapacitet. Ovaj izveštaj (koji je rađen tri meseca u tri smene) izbacio me je u orbitu i doveo u Irak na jedan od najvećih investicionih poslova koje je bilo koja jugoslovenska firma izvodila u inostranstvu (65 projekata telefonskih centrala i mreža u svim iračkim gradovima) .

Podvlačite i važnost motivacije. Da li je ona svojstvena samo pojedincima?
Nema jačeg motiva od ličnog motiva jeste nešto što dugo nisam mogao da prihvatim, ali se definitivno pokazalo kao nešto sa čim se mora računati. O tome govori moja prva, uvodna priča u knjizi.

Kažete da su inženjeri najbolji projektni menadžeri. Zbog čega?
Sistem obrazovanja na inženjerskim fakultetima, posebno mašinskom, pa i elektrotehničkom, tokom studija vas nauči sistematičnosti, metodičnosti, pravilnom korišćenju literature i slobode da SE PITA ONO ŠTO SE NE ZNA, ZNAJUĆI PRI TOM KOGA TREBA PITATI.
Mašinski inženjeri su specijalizovani za instalacije, u prvom redu klimatizacije, grejanja , hlađenja, vodovoda, kanalizacije, transportnih puteva, razne vrste opreme, montažu, testiranje, ispitivanje, puštanje u rad… Dobrog mašinskog inženjera ne može da ne interesuje KAKVA SU PROJEKTNA REŠENJA, i on je sistematičan i metodičan, najlakše povezuje sve vrste profesija: tehnologe, konceptologe, arhitekte, konstruktore… Od A do JA, kako mi kažemo.

Na osnovu vašeg iskustva, koliko je važno da se projektni menadžment uvrsti u redovni nastavni program Mašinskog fakulteta i zbog čega?
Smatram, ne samo ja već i puno mojih kolega, da u svetlu savremenih tehnologija, novih materijala, ima prostora i mesta da se na nekoj od postojećih katedri uvede predmet ili neki od metoda savremene nastave, da se studentima četvrte ili poslednje godine približe metodologije upravljanja kompleksnim projektima, ne samo u sferi investicija.

Po vašem mišljenju, da li je u Srbiji, s obzirom na ekonomsku situaciju i opšte stanje u industriji, moguće odškolovati vrhunske projektne menadžere spremne da odgovore svim izazovima i naprave iskorak ka ubrzanom razvoju? Na koji način?
Da, svakako. Pogotovo u svetlu dualnog obrazovanja i uvođenju savremenih metoda u nastavnim procesima. Videli ste da studenti koji su danas prisustvovali prezentaciji nisu znali šta je to šiber (osnovni instrument na kome je moja generacija završila fakultet) niti su čuli za Majcana… Samo po sebi to nije ništa loše jer su oni generacija koja je već u srednjoj školi odrasla na gadžetima i savremenim informacionim tehnologijama. Najvažnije je da se studenti koji se odluče za buduće menadžere projekata uključe još za vreme studija (što će im omogućiti dualno obrazovanje) u poslove asistenata, analitičara, rizik-menadžera, kvontiti-servejera u realizaciju aktualnih projekata.

Na kraju, šta bi bila vaša poruka mladim kolegama?
Pokušajte da se odredite u vremenu i prostoru. Da se odredite u odnosu na kolege koje rade na Zapadu ili Istoku. Rušenjem Berlinskog zida otvoren je prostor da se mlade školovane snage s Istoka uključe u procese na Zapadu. Problemi u arapskom svetu su pokrenuli talas emigracije, ne samo nesrećnog sveta koji je ostao bez igde ičega, već i kvalifikovane i školovane populacije koja traži svoje mesto pod suncem.
Pokretanje sopstvenog biznisa je PROJEKAT. Malo iskorišćena mogućnost jeste skretanje pažnje mladim apsolventima i diplomcima kojima treba pripremiti modele sa svim zakonskim rešenjima i obrascima dozvola i saglasnostima, algoritmima kako proći taj birokratski put. Koje je kredite, bespovratne, pogodne, stimulativne mere moguće iskoristiti za otvaranje privatnog biznisa. To su MOGUĆNOSTI koje država može da ponudi i preko obrazovnog sistema pokuša da zadrži obrazovan mladi svet u zemlji .
Moja poruka ? Na raskrsnici ispred dva puta, jednog LAKOG i drugog PRAVILNOG, treba birati pravilni. On je daleko teži, neizvesniji, ali pouzdaniji! Druga poruka je – radite na tome da budete specijalisti u svom poslu kojim se bavite, na bilo kom tržištu i pri bilo kojoj vlasti.

Podeli s drugima