Film Arrival (Dolazak) jedan je od kandidata za nagradu Oskar u kategoriji najbolji film i svakako bi bilo iznenađenje da nagradu i osvoji. Na kladionicama ga trenutne kvote smeštaju na dno tabele


Dragana Amarilis

Daleko su Amerika i Holivud, a šta je s ovim našim podnebljem? Iako su kritike na nekim poznatijim sajtovima prilično pozitivne, lični utisci uglavnom nisu takvi. Koliko sam uspela da saznam, čak i kad su u pitanju utisci zagriženih fanova sci-fi žanra, ocena je od onako pa do bez veze.

Ja lično, kao pisac i potpisnik ovih redova, filmom sam oduševljena, preciznije – očarana, daje mi nadu da Holivud još uvek nije prsô.

Da se malo pozabavimo filmom!

Sci-fi ili naučna fantastika kao žanr prilično je degradirana ne samo holivudskom produkcijom, nego i kad je pisana forma u pitanju. Zlatno doba – druga polovina 20. veka, odavno je za nama, došli su novi trendovi, epska fantastika je preuzela primat. Ipak, tu i tamo pojave se po neki roman ili priča, koji umeju da privuku pažnju, da obuzmu maštu i nateraju na razmišljanje. I kad se takvo delo adaptira za film – rezultat je fascinantan, ali…

Ljubitelje ovog žanra podsetiću na prve reakcije i fijasko koji je doživeo film Dina Dejvida Linča, ekranizaciju romana Frenka Herberta istoimenog naslova. Sem fanova, koji su pročitali svih šest romana iz istoimene edicije, ili bar neke od njih, ostali, zbog kompleksnosti radnje, likova, jednog potpuno novog univerzuma, jednostavno pojma nisu imali o čemu se u filmu radi. Naknadna čitanja, ponovna gledanja su vremenom ovaj, inače izuzetno kvalitetan film, postavili na mesto koje zaslužuje.

Slična situacija je i sa fillmom Dolazak. Ako niste čitali delo a niste lingvista po struci , gledajte veoma, veoma pažljivo.

Film je rađen po priči Priča tvog života, objavljenoj u istoimenoj zbirci autora po imenu Ted Ćang, i u osnovi ima lingvističku teoriju poznatu kao Sapir-Vorfova hipoteza.

 

Sagledajmo premise te hipoteze u smislu tematike koju film razmatra. Moramo da se vratimo daleko unazad, u vreme kad je čovek postao svesno biće. U jednom trenutku je spoznao kategoriju koju nazivamo prostor i počeo je da ga proučava i opisuje. Iz tog procesa nastale su nama poznate i dominantne kategorije prostora: dužina, širina i visina. Čovek se od tih davnih dana nije promenio – prostor je ostao dominanta kategorija i suština života svih nas kako na mikro planu tako i na globalnom. Borimo se za lični i stambeni prostor, putujemo po celom svetu, vladamo prostorom, ratovi izbijaju radi sticanja novog prostora ili odbrane starog… U celu priču, kao kategoriju uvodimo i vreme. Vreme ipak ostaje pomoćna kategorija za opisivanje prostora na način koji je naveden, opet naglašavam i na ličnom i globalnom planu – šta sam do sada uradila, šta ću uraditi u svom životu, šta je bilo na ovom prostoru na kome živim, šta će biti…

Sve u svemu, možemo da se složimo da je čovek kao svesno biće savladao kategoriju opisanu kao prostor.

A sada malo naučne fantastike, ili ne, u pitanju je lingvistička teorija Sapir-Vorfova hipoteza.

Da zamislimo pomenutog čoveka obasjanog prvim zracima svesnosti u trenutku kad prvi put opaža svoje bivstovanje. Sad ćemo zamisliti da je taj čovek potpuno zanemario prostor oko sebe kao kategoriju i svu svoju svesnost fokusirao na vreme kao osnovnu kategoriju. To vreme, kome se posvetio, savladao je u potpunosti, kao što je u prethodnom primeru savladao prostor. Znači, umesto da osvaja prostor, da putuje, ratuje, čovek iz ovog primera fokusiran je na vreme. Kako je to uopšte moguće, objašnjava nam pomenuta hipoteza.

U početku beše Reč…

Jezik kojim govorimo, njegova struktura i koncepcija određuju našu svest i poimanje stvarnosti.

Ako u jeziku kojim govorimo ne postoje prošlost i budućnost, nema perfekta, aorista, future, onda je kategorija vremena – sadašnjost, uvek aktuelna, prošlost je uvek s nama, kao što je i budućnost deo nas. Linearnost vremena više ne postoji u našoj svesti. Sećanja idu zajedno s uvidima u ono što je ispred nas, što nas tek očekuje.

I da, takvi jezici postoje, tačnije, postojali su među indijanskim plemenima na tlu SAD, naravno, svakim danom su bliži totalnom izumiranju.

Samo da dodam da ova hipoteza odavno nije aktuelna u lingvistici. S druge strane, sve je više neuoroloških istraživanja i radova, koji idu u prilog ovoj teoriji bar na individualnom planu– jezik je ono što nas definiše kao pojedince. Na globalnom nivou ponestaje materijala za proučavanje pošto su gotovo svi živi jezici bazirani na istoj ili sličnoj lingvističkoj strukturi.

Ako smo prihvatili postojanje ovakve mogućnosti, onda možemo da odemo u bioskop da upoznamo vanzemaljce čiji je jezik savladao vremensku kategoriju i da uživamo u izvanrednoj Ejmi Adams u glavnoj i jedinoj bitnoj ulozi u filmu, svi ostali su neophodna scenografija.

Podeli s drugima