Beograd u jednoj klinici


Pušim, gunđam, gledam i ne verujem. Skupilo se jedno pedeset duša, reeed. Nešto pre sedam neko otvori ulazna vrata. Majku ti, kad krenu stampedo


Radica Milovanović

Pre nekoliko godina sestra i ja trebalo je da idemo kod kožnog lekara. Ona na redovnu godišnju kontrolu mladeža, ja da utvrdim nešto. Pošto ona ide svake godine, reče mi da tamo moramo da budemo u šest ujutro!

– U šest? A rade od sedam?

– Da, čeka se napolju, hvataš red jer primaju određen broj pacijenata.

– Zajebavaš? Red, kao nekad kod Jezde i Dafine?

– Da!

– Jebote!

Verujem ja njoj, al’ ne verujem da tako nešto postoji usred Beograda. Čuvena kožna klinika u Džordža Vašingtona. Setih se da sam jednom vodila dedu, kad je imao herpes. Popodne, primili nas. Kako sad ovo?

– Krećemo u pola šest, si čula?

– Dobro, jebote da jebote.

U pola šest sam ustala, čini mi se u prošlom veku. U stvari, morala sam najkasnije u pet ujutro da ustanem. Ao, ao, aoooooo.

Krenusmo u to neko rano jutro, rana jesen. Ni toplo, ni hladno. Taman. Ime – ne znam. Prezime – nemam pojma. Gde sam i gde idem, ne znaaam. Al’ sedim u kolima i nešto ćutim, pričam, gledam. Daca čila, ona radi decenijama od sedam, naučila se na ustajanje. Stajemo iz busa u Golsvortijevoj ulici, izlaze ljudi, drže mobilni i pričaju. Moj šok, šok, šok!

– Ko su bre ovi ljudi, kako umeju da pričaju pre šest ujutro, a?

Smejala mi se, jer je to njoj normalno. Nakon nekog vremena stižemo blizu klinike u Džordža Vašingtona. Desetak ljudi već stoji ispred i čeka. Ao, jebote, pa to je istina.

– Nije to ništa, videćeš šta će ih tek biti!

Opalio me još jedan šok. Stadosmo da čekamo. Dafina i Jezda stvarno postoje. Pušim, gunđam, gledam i ne verujem. Skupilo se jedno pedeset duša, reeed. Nešto pre sedam neko otvori ulazna vrata. Majku ti, kad krenu stampedo uz stepenice. Drž, drž, da se što pre stigne do šaltera na prvom ili drugom spratu, zaboravila sam.

Gde ćete ljudi, polako..

Ma, niko me ne gleda, a kamoli čuje. Stigosmo do sobička, nazovi čekaonice, desetak kvadrata ima, ajd petnaes’. I svi ka šalteru. Priča narod, svađa se, gura, ćuti. A ja i dalje ne znam u kojoj sam dimenziji i gde sam upala. Daca vojnik smerno čeka i ćuti. Gleda me u fazonu „jesam li ti rekla”.

Većina nas ostala je u tom sobičku da čeka doktora. Jednog jedinog. Pedeset duša, otprilike. Dvadesetak sedišta, ostali stoje. Ko u busu. Lekar za mene nije bio tu, na godišnjem je i niko ga ne zamenjuje. Da dođem za dve nedelje opet. ’Oću, al kur!

Čekam s Dacom, vrtim se, izlazim, pušim, gledam mobilni, spaavaam, jebote, a kao budna sam. Ne znam šta ću sa sobom. Posle neka dva sata, napraviše se dva mesta. Sedosmo i nas dve. I počeh da posmatram ljude, šta drugo da radim. Daca jok, ona ni sebe ni mene ne gleda. Negde bludi, u nigdinu.

Prvi mi je privukao pažnju stražar. Lik, nekih desetak godina stariji od mene, stoji ispred doktorske sobe, čeka da se otvore vrata, virne unutra, nije on prozvan, pogleda u nas i slegne ramenima. Stražario je on dobar sat tako. Nema šanse da se makne od vrata. Verovatno misli da neće čuti ako ga prozovu. Bakica pored mene je nešto klopala, iz pekare rekla bih, i zaspala. Spava, a ja mislim odakle li je došla i da bih i ja slatko spavala. Onda ugledam devojku s fenomenalnim sandalama. Zaboravila sam kakve su bile, dobro se i ovoga sećam, i da ubijem vreme, odem da je pitam gde ih je kupila. Daj da se nešto dešava, da ne sedimo svi u vakuumu, u prostoriji gde kiseonika nema. Reče da ih je kupila negde preko, tipa Španija, Italija.

Vidi se da nisu naše, kvalitetne su… Serem ja, za medalju. Zahvaljuje. Vraćam se da sednem, Daca koluta očima na mene. Utom stiže sojka, direktorka neka, moja ocena. Obučena kao da je pošla na poslovni ručak, s ful šminkom, visokim potpeticama od deset santima, duge ombre kose, sive lepe haljine, jakog parfema. Odakle ova pade, mislim se. Sva je važna, ode do sestara na šalter i reče da je doktor očekuje, malopre su se čuli, da ode da proveri. Stražar pizdi, al’ ne može ništa. Direktorka uđe sledeća. Negodovanje je bilo tiho, bezvoljno. Očekivala sam dranje, ono „mamu ti, kako ulaziš preko reda” i te fore. Ništa. Samo mumlanje. Čudno. Onda stiže mukica, izujedanih nogu. Kosio je, i nešto ga izujedalo. Sav je bio u pečatima, crvene noge, on siroma’ sav u znoju. Umesto da ga odmah prime kao hitan slučaj, ostaviše ga da čeka i ako hoće neko da ga propusti, neka to uradi, one ne smeju preko reda. A direktorku su mogli!

Neka uđe prvi, njemu je frka!

I stvarno je ušao prvi, ko god da je bio na redu, propustio ga je.

Daca je skontala da joj ističe parking, i da trčim do kola, otključam ih i pravim se da ću da krenem, ako naiđu ovi iz parking-servisa. A što ne znam da vozim, nema veze. Ajd što ne znam da vozim, nego nisam umela ni da otključam kola. Od sina su bila, neka moderna brava, nije kao jugić na koji smo navikle. Pitala sam lokalne prodavce da mi otključaju. Pa sam pričala s njima o duvanu, pa mi je lik dao broj telefona, kad god mi treba duvan da ga zovem… I stiže Daca.

Doktor je žurio na pauzu, i samo je prepizdio. Ništa ljudski nije pogledao, a imala je maligni melanom. Kaže da je strčao pre nje napolje, videla ga je na trafici. Psovala sam. Jebala ga direktorka da ga jebala.

– Ići ćemo kod privatnika, jebeš više Džordža Vašingtona!

Tako smo uradile, tako i dan-danas obe radimo, kad nam treba kožni, a bogami i bilo koji drugi lekar.

Ono je tuga tužna. Nije kriv ni taj doktor, on ne stiže ni da piša od pacijenata, nisu krive ni sestre, mi najmanje. Ili smo svi krivi najviše?

 

Podeli s drugima