Možda nije bila lepotica, ali erotična diva – svakako jeste. Njena lepota nije bila spoljašnja, proizlazila je iz snažne ličnosti i ogromnog talenta


Bila je simbol filmova francuskog novog talasa. Žaneta Vensando, kultna filmska kritičarka, verovatno je najbolje opisala utisak koji francuske glumice ostavljaju na publiku: „Brižit Bardo bila je čulnost, Ketrin Danev elegancija, a Žana Moro – ideal intelektualne ženstvenosti.”

Ćerka upravnika pivnice Anatol-Dezira Moroa i plesačice u Kazino de Pari Ketrin Bakli, inače Engleskinje, rodila se 23. januara 1928. u Parizu. Imala je i mlađu sestru koja se preselila s majkom u Englesku kad su se roditelji razveli. Žana Moro je mnogo kasnije, na pitanje da li bi imala isti život da ga je provela u Engleskoj kao njena sestra, odgovorila: „Ne mogu ni da zamislim da nisam odrasla u Parizu.“

Buntovne naravi, s ocem je imala turbulentan odnos koji je eskalirao kad se usprotivio njenom angažmanu u pozorištu. Protivio se i časovima glume, ali su se tada samo raspravljali, a sad je izbacio iz kuće. Taj potez Moro ocenjuje kao „najbolji u karijeri jer vas natera da shvatite šta zaista želite“. Prvi put je javno izašla na scenu 1947. kao članica Komedi Fransez na Avinjonskom festivalu teatra. Četiri godine nastupala je u skoro svim predstavama proslavljenog pozorišta, ali je dala otkaz i prešla u Theatre National Populaire, istovremeno igrajući u niskobudžetnim trilerima, a režiseri koji su tada radili s njom nisu joj predviđali sjajnu karijeru jer „nije lepa“.

Međutim, sve se promenilo 1957. godine kad je počela da igra u filmovima Luja Mala, svog tadašnjeg ljubavnika. Lift za gubilište profilisao je kao glumicu specifičnog senzibiliteta, a s filmom Ljubavnici osvojila je nagradu u Veneciji, iako je u Francuskoj digao mnogo prašine zbog „otvorenosti u prikazu pojedinih scena“. Sledio je rad s Mikelanđelom Antonionijem, pa s Luisom Bunjuelom…

Novu fazu u karijeri otpočela je saradnjom s Fransoom Trifoom. Možda Žil i Džim nije njen najbolji film, ali, po njenim rečima: „Najbolju ulogu odigrala sam u Žil i Džim.“ Angažovali su je: Bertran Blije, Rajner Verner Fasbinder, Vim Venders, Fransoa Ozon, Toni Ričardson, Orson Vels (počastio je titulom najbolja glumica)… Tokom skoro sedamdesetogodišnje karijere igrala je u 142 filma! Uz to, režirala je dva filma – Svetlo (Lumière, 1976) i Adolescentkinja (L’Adolescente, 1978).

Zalagala se za sankcije Srbiji, bila veoma aktivna u osnivanju Kulturnog centra Andre Marlo u Sarajevu. Otprilike kad je centar osnovan, više nije želela da odgovara na pitanja u vezi s događajima na Balkanu.

Imala je buran emotivni život – spisak ljubavnika joj je podugačak, ali ih nikada nije ni krila. Udala se prvi put 1949. za Žan-Luja Rišara i dan posle venčanja rodila svoje jedino dete, sina Žeroma. Po nekim izvorima, udala se i za Teodora Rubanisa. Poslednji put, i zvanično i nezvanično, za Vilijema Fridkina. Ljubavnih skandala je bilo napretek, na primer onaj iz 1967, kad je počela vezu s Tonijem Ričardsonom, tadašnjim mužem Vanese Redgrejv i biseksualcem. Imala je vezu i s Pjerom Kardenom, deklarisanim homoseksualcem (izjavila je da „želi ljubav, ne strast“).

Mnogo je pušila, dobar deo života mogla je da se okarakteriše kao notorna alkoholičarka, volela je da stanuje u iznajmljenim stanovima („Osećam se slobodno – kad mi dosade, odem na drugo mesto“), živela sama po svom izboru, čak i kad je bila u vezama („Ni sa kim ne želim da delim kupatilo“)…

Umrla je nedavno, 31. jula, u 90. godini. Ostaće upamćena po mnogo čemu, ali njen zaštitni znak je dubok, hrapav, zavodljiv glas.

Podeli s drugima