Odlazio sam u nepoznato, na drugi kraj planete, u jesen jedne od predzadnjih godina u kojima su Jugoslavija, mir i humanost još uvijek bile iluzije dostojne vjerovanja


Vlado Pavičić

Kad čovjek začuje pištaljku koja najavljuje drugo poluvrijeme života, nekako istovremeno krenu da se osipaju i krune stvari koje su nam do jučer izgledale vječnim ili barem popravljivim. Jedna od njih je pamćenje, skupa s onom glupavom uzrečicom „sjećam se kao da je bilo jučer”. Dupe Marjanovo se sjećaš.

Naime, kad zagazimo u pedesete, vrlo brzo shvatimo da se daleko živahnije pamte događaji koji su nas strefili prije tridesetak godina. Onoga od jučer – da me ubiješ, ne mogu se sjetiti.

I tako… Sjećam se kao da je bilo jučer. S ekrana nas je gledalo lice starice, smežurani duborez vjetra i sunca. Ridala je kao da cijeli život zaplakala nije, da se vascijelo jezero suza nakupljenih za njenih šezdeset i kusur godina odlučilo da baš ovog trena grune u nezaustavljivu bujicu čemera. Na drugom kraju seoske kuhinjice, na sećiji prekrivenoj šarenom ponjavom, ćutke je pušio njen muž. I on je plakao. Sa zida su visile crvene niske sušenih paprika. Na stolu, iz povećeg kasetofona u kojeg je reporter prije nekoliko trenutaka ubacio kasetu, prosuo se glas, stran i poznat. Govorio je makedonski s pomalo čudnim naglaskom, ubacivao riječi koje dvoje staraca nisu razumjeli. Glas je pripadao njihovom sinu, pečalbaru iz Australije koji je napustio dom prije dvadeset, trideset godina. Od tada se nisu ni čuli ni vidjeli.

Krajičkom oka sam poglêdao u mamu. I ona je plakala. Tata se naglo digao, odjednom se sjetio da isprazni polupraznu pepeljaru, jednu od onih ogromnih, raskošnih kristalnih posuda koje te navode da pomisliš da je pepeo najdragocjenija stvar koju imamo. Kad sve izgubiš, shvatiš da jeste.

Na komodi, odmah pored televizora, stajala je velika žuta koverta, drugačija od onih kakve su se zatvarale i otvarale po našim adresama. Koverta je došla iz Beograda, iz ulice Kneza Miloša broj 75. U njoj je bila spakovana moja sudbina. Unutra je pisalo da mi je odobreno useljenje u Kanadu.

Mama je tulila i šmrcala u maramicu. Pretpostavljam, zamišljala je sebe kao staricu okruženu suvim paprikama i kasetofonom s kojeg se čuo moj glas. Odlazio sam u nepoznato, na drugi kraj planete, u jesen jedne od predzadnjih godina u kojima su Jugoslavija, mir i humanost još uvijek bile iluzije dostojne vjerovanja.

Ne postoji slamka pretanka i premalena da usred najgore oluje odbrani od talasa optimizam moje majke. Naš stari komšija Kamhi, za koga se pričalo da je oslijepio u Aušvicu, špartao je dva puta dnevno ispred zgrade. Da ga sad ugledate, pomislili biste da se spremio da pođe na audiciju za Šindlerovu listu. Grombi kaput posuđen od Jeana Gabina, Nazorov šešir i naočale Ive Andrića. Kaže slijepi čika Kamhi, posve ubijeđen u ljepotu i dobrotu svijeta kako to samo slijepac može biti: „Ne brinite, gospođo Pavičić, kad oni vide našeg Vladu, daće mu posla.”

Nekoliko sedmica kasnije pojavila se Dragana. U prvi mah, izgledala je kao jedna od djevojčica koje su dolazile na naša vrata da bi iskamčile bratov autogram ili uslikale zajedničku fotografiju. S prvim sumrakom, grozd djevojčuraka bi se počeo osipati.

Starci su se već spremali za spavanje, a pred zgradom je još uvijek stražario curetak od nekih petnaestak godina. Mama, brižna i osjećajna slavenska cura, sišla je na ulicu. Pet minuta kasnije postavljala je tanjir i escajg na kuhinjski stol. Između dva zalogaja, Dragana nam je saopštila da je pobjegla od kuće s namjerom da se uda za mog brata. Žuti se istog časa ispalio da prespava kod Borisa.

Nekako smo iskamčili broj njenih roditelja. Uslijedila je ponoćna konverzacija nakon koje su Draganini roditelji probudili komšiju i njegovim fićom krenuli iz Gornjeg Milanovca za Sarajevo.

Pojavili su se sljedećeg jutra. Uz kafu i doručak nevjesta nam je svečano obećala da više nikada, nikada neće svojim roditeljima napraviti sličnu psinu. Oprostili smo se. Gledao sam s prozora kako je vode prema bijelom fići, kao sužnja sapetog u nevidljive verige. Okretala se, mahala nam, slala poljupce.

Meni je bilo jasno da je Dragana podobro povukla vlagu, doduše ne na način koji nas navodi da odmah posakrivamo noževe i spavamo iza zaključanih vrata. Sve tuberkoloze, išijasi i konjuktivitisi su isti, samo je svako lud na svoj način. Bila je drugačija, neumitno i nepovratno, na način koji te istovremeno zabavlja i donosi veliko olakšanje što se ta sudbina strovalila ne tebi ili tvojima, nego nekom trećem.

Taman smo zaboravili na Ludu Draganu, kad šta će t’ bit – zadoboša jedne večeri na naša vrata brzi i nestrpljivi stakato.

Dragana.

Mama je, sva očajna, pokušavala da joj objasni da je moj brat odsutan, da je otišao na neku svirku te da je samim time Draganina posjeta uzaludna.

Nije se dala zbuniti. Sačekala je da mama završi pedagošku lekciju futrovanu razočarenjem, skršenim obećanjima, brižnim roditeljima i sličnim pozivima na pokoru i kajanje. Uzalud.

Dragana je samo rekla: „Došla sam da se udam za Vladu. On će biti veliki čovek.”

Pomislio sam, možda bi ipak trebalo posakrivati noževe, šteta bi bilo da se sutra Veliki Čovek probudi preklan, u lokvi poluzgrušane krvi.

Mama se odmah bacila na šporet. U njenom svijetu, svaki problem se riješava tako što se prvo fino nahapamo, pa tek onda puna stomaka pogledamo u zakrvavljene oči strašne prijetnje.

Za to vrijeme tata je vikao u crnu bakelitnu slušalicu: „Halo, Gornji Milanovac, čujemo li se, halo!” Bijeli fićo je već bio u stanju pune borbene pripravnosti. Sutradan, déjà vu doručak, kafa, podgrijana obećanja i sužanj koji dijeli poljupce na rastanku.

Nemam pojma šta se desilo s Ludom Draganom. Čika Kamhija odavno nema, ostalo je sjećanje na njegovo proročanstvo. Pomislio sam na njega kad sam dobio prvi posao u Kanadi, viknuo sam u sebi: „1:0 za čika Kamhija, uraaaa! ”

Davno sam se pomirio s tim da se Dragana podobro zajebala sa svojim proročanstvom, i pristao na spoznaju da od mene nikada neće biti Veliki Čovek.

A tako neki dan, tragajući za ne znam čime – jebi ga, ko bi se sjetio šta je bilo jučer, negdje iz dna ladice izroni moj prastari jeans iz osamdesetih, izblajhan ko griva moga brata onomad kad se Dragana bila riješila da se uda za nas dvojicu. Leviske, propisno izderane, kao što je moda osamdesetih nalagala.

I ne znam šta mi bi, valjda zato što u nama svima stanuje punačka, sjetna i pomalo nevoljena gospođa koja ponekad poželi da opet obuče čipkanu vjenčanicu – pade mi na pamet da se uvučem u prošli život, ali jeans jedva da mi je došao do pola šunke.

Očigledno, dragi moji, Dragana je znala šta govori. Postao sam Veliki Čovek. Ako lažem ja, ne laže vaga.

I ako ikada posumnjate kako će se završiti avantura u koju samo što niste zakoračili, pronađite si štogod, slijepca i lude žene, da vam pruže taman onoliko vjere u čudo koliko treba. Ako je premalo, plašim se, neće vam biti od pomoći.

Ako je previše – ima sve da pukne ko prenapuhan rođendanski balon, kao preslatka iluzija, kao prekjučerašnji san.

Kao Jugoslavija.

Podeli sa drugima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •