Pop Group su sve što očekujem i (sve ređe) dobijam od Death Grips. Pored toga što su Pop Group izmislili Death Grips


Slobodan Vujanović

Četvrti album za četrdeset godina postojanja. Ne smem ni da računam koliko onda oni imaju godina (malo manje od Stonsa?!). Da je neko drugi u pitanju sigurno bih se raspitivao i da li uopšte imaju pravo da se bave muzikom? Pa još protestnom (to je ona koje se Srbi laćaju samo u uslovima sigurnih NGO sponzorstava)!

Pop Group su sve što očekujem i (sve ređe) dobijam od Death Grips. Pored toga što su Pop Group izmislili Death Grips.

Pop Group i dalje zvuče razulareno. Plemenski. Urbano, u ritama i ratnim bojama. Na momente, i to one veličanstvene, kao u moćnoj Pure Ones, čak i kao PiL (sa kojima su odrasli). Skoro da zamišljam Stjuarta kako sa tomahavkom u ruci juriša na barikade.
Ili sam romantik.
Nepopravljeni.

Honeymoon On Mars, baš kao i prethodni, „povratnički“, Citizen Zombie, prija sedenju na mokrom barutu koji neki nazivaju angažovanim životom u Srbiji. A neki se još trude i da ga žive. Puni pluća i pomaže probavu. Ostavlja mogućnost da barem sa nekim imate da prodiskutujete planove za oslobođenje.
Ili sam ja to sebi nepotrebno dozvolio malo sirotinjske zabave.

Možda su povremeno čak i malo „prog“, naročito u odnosu na agit-post-punk (nije pleonazam, no hiperbola) svojih početaka. Ali Denis Bovel, koji je producirao njihov debi, očigledno im nije dao da previše skreću sa puta.
Ili sam ja usamljen u mišljenju da put mora da postoji.

Protest nikada nije demode.

Ili ste osuđeni na Artan Lili.

SELEKTAH: 8/ 10

 

Podeli s drugima