Sredozemlje


Autor ne beži od Balkana, niti se udvara bilo kome. Ovde nema tog prostačkog pljuvanja koje je oličeno u duhu samoporicanja


Đorđe Kalijadis

Sredozemlje Sava Stijepovića je jedan od tematski originalnijih romana koji su se pojavili na domaćoj književnoj sceni. Priča o dunavskim krijumčarima koji u predvečerje Drugog svetskog rata valjaju morfijum, antibiotike i drugu zabranjenu robu diljem balkanskih i inih varoši.  Banda sastavljena od Srba, Vlaha, Crnogoraca, Bugara, Makedonaca i jednog opakog rumunskog Jevrejina. Likovi koji izgledaju kao da su izašli iz nekog špageti-vesterna Leonea ili Korbučija, ili možda čak i kao kopači zlata iz Hjustonovog remek-dela Blago Sijera Madre. Razigrana proza, na momente opora i zajebana, na momente duhovita, ali svakako pronicljiva, inteligentna i provokativna. Razračunavanje sa sopstvenim nacionom, koje mnogim čitaocima može biti odbojno ili privlačno, u zavisnosti od pogleda na svet, ja nisam pročitao kao ideološko-političko. Autor ne beži od Balkana, niti se udvara bilo kome. Ovde nema tog prostačkog pljuvanja koje je oličeno u duhu samoporicanja, već je cela ta kritička komponenta više u vezi s egzistencijalnim pogledom na svet. Ljutnju na Boga, zemlju, istoriju, narod, ceo svet. Traženje smisla u besmislu istorijskih tokova. Možda čak i onaj nihilistični pātos koji je kroz svoju poetiku provlačio Živojin Pavlović (billo kao pisac i mislilac, bilo kao filmski autor).

Savo Stijepović voli da podigne svaki kamen, na vrelom brdu pod jakim suncem, ne bojeći se da li će se ispod naći neka zmija. On zapravo priželjkuje zmiju, kako bi joj utucao glavu. Sve vreme traži i samog đavola. O tome svedoči i hororična tuča s Jarilom (po slovenskoj mitologiji bog plodnosti i rata) u nekoj bugarskoj vukojebini u kojoj su se našli junaci-antijunaci ove pripovesti. Putovanje koje se završava u Kavali, uz bogatu trpezu, ratluk s nakapanim morfijumom, hašiš i rebetiko stihove – „Kad budem umro, u neki ćošak me metnite, s mojim buzukijem, tom jedinom utehom“ – najavljuje drugu veliku apokalipsu XX veka.

„Svet juga je veličanstven, onde si siguran i bezbedan, tamo si, šta god da uradiš, u pravu. Jug, uvek sam to govorio, nije geografski pojam, već pojam vezan za ličnosti, ona strana sveta koja se tiče izvanrednih duhova.“

„Zato što je to Sredozemlje i ono uspostavlja ravnotežu sveta, pa na svoje sunčane terazije, na desni tas postavlja rđav i loš duh, takve stvari. Na levom tasu je ostatak sveta i koji gram dobrog.“

 

Podeli s drugima