RoyalPrincess

Kako da se zaposlite i šta vas čeka na brodu – noćna mora ili san na javi

Tamara Vuković

Odmiče 2013, polako i proleće prolazi, razmišljam šta bih uradila sa svojim životom – ima nekog posla, ali nije perspektivan. Radim trenutno na tri mesta da bih skupila dovoljno para za famozni odlazak u inostranstvo. Izabrala sam rad na prekookeanskim brodovima, raspitala sam se o poslu kod jednog od najboljih prijatelja. On priča sve najbolje, brzo i ushićeno o tome gde je sve bio, šta je sve video. Plivao je s delfinima na Karibima!

I baš kao i uvek u životu kad ste spremni da promenite stvari, vidim oglas preko interneta, agencija Safe Cruise pravi intervjue za odlazak na kruzere Princess kompanije. Šaljem CV; imam iskustva u konobarisanju, kao barista i bartender. Uslovi su: odlično znanje, konverzacijski nivo engleskog jezika, minimum 21 godina, najviše 31. Uslove ispunjavam, odlazim na sastanak na Novom Beogradu, obučem se poslovno – sako, košulja, elegantne pantalone, cipele na štiklu. Razgovor prođem uspešno, dogovorim se s agentom oko troškova odlaska, pripremim bolje CV (tada je bilo dozvoljeno da se ispravlja, dopisuje radno iskustvo u vezi s poslom koji ćete obavljati na brodu; ako je to konobar, onda je bolje da imate što više iskustva iz raznih restorana ili kafića). Potrebna je preporuka od poslodavca u dva primerka na engleskom, nađem nekako i to. Prvi troškovi 50 evra oko prevoda svih dokumenata na engleski, iako je meni već sve bilo na engleskom, ali dobro, uradiću šta god je potrebno da prođem dalje.

Pošalju mi iz agencije na mejl šta treba naučiti u vezi sa zanimanjem, meni je za bar bitno da znam vrste alkoholnih pića, vina, koktela, poreklo, procente, način kako se prave; votka, džin, viski, burbon, rum, tekila, francuski likeri, brendi, konjak… Treba znati vrste vina, poreklo, nastanak, imena belog, crnog. Pošalju to dosta prosto, što znači da sama treba da tražim po netu, ali urade tako jer u ponudi imaju i kurs od dva dana na kome se uči o piću, koktelima… Kurs je tada koštao 70 evra, što je meni bilo skupo. Cenila sam svaki ušteđeni dinar, shvatila sam da mogu sama i da ne treba biti lenj već naučiti. Prvi intervju je bio već posle dve nedelje, s predstavnicima iz Mađarske. Rečeno nam je da dođemo rano ujutro poslovno obučeni, da će nas ispitati gradivo i proceniti kako znamo engleski. Bila sam ubedljiva s pričom kako bih volela da imam svoj restoran posle određenih godina rada na brodu, da mi je novac najbitniji (učili su nas da to naglasimo), pa tek onda da me zanimaju putovanja, upoznavanje novih ljudi, avanture…

Meni je, iskreno, najbitnije bilo da odem iz Beograda, Srbije, da promenim okolinu, da zaradim neki novac i s ocem pokrenem porodični posao. Imali smo dogovor, oboje smo voleli zgrade i rad na objektima, kad se nešto iz ničega napravi, tako da smo imali plan da kupujemo stare stanove, sređujemo ih i prodajemo po višoj ceni. Bio je to odličan plan.

Posle je bio još završni intervju sa španskim i italijanskim prestavnicima kompanije. Najvažniji je bio izgled, rečeno nam je da se obučemo što poslovnije, kao što sam bila obučena prvi dan; pristojna kosa, ful šminka, dobar sat, tašna, košulja, sako – izgled 80% a znanje 20%. Uspešno prođem i to. Gospodin iz Španije me nije nešto mnogo ni slušao, završim za nekih pet minuta, i dobijem pozitivni odgovor od agenta. Posle jedno mesec dana čekanja, dobijam ugovor koji je potreban da bi se uradila viza za brod C1/D1; plaćanje 160 dolara, koje refundira kompanija; prijava onlajn, kratak razgovor u ambasadi oko posla i odlaska, zatim lekarski pregled (tada se radio u Medicini rada na Novom Beogradu i koštao je 90 evra, a danas na privatnoj klinici i košta 29.000 dinara, i za tu obavezu kompanija ne refundira troškove) koji važi dve godine. Usluge agencije su koštale 350 evra i sve ukupno koštalo je 800 evra.

 

U luci, između dva kruzera

U luci, između dva kruzera

 

Uzbuđenje raste, ostaje još kupovina kozmetike, košulja, suknji, odnosno uniforme za posao. Iz agencije dobijem spisak stvari: tri crne suknje, tri bele košulje, crne cipele i hulahop čarape boje kože. Cipele su najbitnije jer u ugovoru stoji trinaest sati rada, sedam dana u nedelji, što znači dosta stajanja, služenja, tako da cipele treba da budu udobne i izdržljive. Kupila sam neke u Dajhmanu, koje su izdržale mesec dana i odlepio se đon od vode u kuhinjskom delu, gde stalno ulazimo da ostavimo prljavo posuđe i uzmemo čisto, uzimamo stvari iz magacina, frižidera…

Krećem, 23. avgusta se ukrcavam na novi brod Royal Princess, prelep, ogroman, čijem imenu je kumovala Kejt, vojvotkinja od Kembridža, supruga princa Vilijema. Pozdravljam se s porodicom na aerodromu i prvi put u životu ulazim u avion. Razmišljam da li će mi se svideti. Sedam na svoje sedište, stavljam pojas, ali nije prošlo ni pet minuta, a moram da ustanem i podignem torbu. U tom trenu shvatam da ne umem da otvorim pojas. Gledam oko sebe da li ima nekog da otvara svoj, ne paničim, ali ubrzo se hvatam za kopču i pritiskam, vučem, gledam okolo, obrćem ga nervozno, sve do momemta kad ugledam strelicu koja pokazuje suprotan smer i napokon shvatam, ja, plavuša – podignem metalni deo i kopča se otvara. Za sat vremena stižem u Rim, tu je presedanje za Veneciju i čekanje sedam sati na aerodromu. Pomislim: ,,Bože, pešaka bih stigla za to vreme do Venecije!” Aerodrom Fimičini je ogroman, pun radnji, sednem u kafe. Ne kažu džabe za Italijane da imaju odličnu kafu, posle te kafe bila sam ubrzana maksimalno, nisam mogla ni da zaspim za tih sedam sati čekanja.

Prođe i to, i napokon stižem na aerodrom gde nema nikoga, nema natpisa Princess Cruises, nema agenta koji je trebalo da me dočeka kako bi mi pokazao put za dalje. Sad me već hvata opasna panika. Srećom, kofer mi je prošao čitav, imala sam samo jedan manji. Ispalo je da sam se baš „lagano” spakovala – kofer dimenzija 40×70 cm zaista je mali. Odlazim na informacije, šalter skroz zatvoren u staklo, pričam na engleskom, oni me ne razumeju, vrlo ružno i arogantno me ignorišu. Pogledam javni telefon, kao naš iz sedamdesetih, ogroman, ali sve piše na italijanskom, ne razumem gde ide novac… Srećom, upoznala sam jedan par u avionu koji govori engleski, i zamolim ih ako je moguće da okrenu broj koji sam dobila od agencije za hitan slučaj. Ispričaju se oni, i dođemo do zaključka da mene nisu ni imali na spisku radnika koji dolaze i da me zato agent nije dočekao! Prvi put zaista se iznerviram oko propusta u organizaciji – pa oni nisu ažurirali spisak zaposlenih. Nađem se na kraju s agentom i krenemo autom do hotela. Sa mnom je bila još jedna devojka iz Nemačke, Barbara, koja je deset godina u kompaniji i na mestu asistenta u bar-odeljenju. Iskreno se oduševim, posle mi je pomogla i oko hotela – kako me nisu imali na spisku, postojala je mogućnost da sama platim sobu, pa, kako mi ona reče, da sačuvam račun i onda će mi oni to refundirati na brodu. Pored nje sam se osećala kao malo dete i zahvaljivala sam joj sto puta, došlo mi je da je izgrlim kao sestru.

Ulazim u sobu, a ona – pravougaonik 2×6 m, ima krevet, mali ormar, viseći televizor i malo kupatilo (tuširanje iznad WC šolje), ali je zato balkon veći od cele sobe. Počelo je da se smrkava, dobila sam lozinku za internet, napokon da se javim kući da sam dobro. Ponovo panika – na tablet nisam instalirala aplikacije za fejsbuk, tada vibera nije ni bilo, i kad ukucam adresu, učitava mi presporo. Završila sam na kraju na Google Talku s jednom od najboljih drugarica, Tinom, samo se dopisujemo. Ispričam joj sve, i kako me sad već hvataju frka i klaustofobija od sobe koliko je mala, ona mi kaže: ,,Pa uključi televizor, biće ti lakše, čućeš neke glasove!” To joj je bila odlična ideja, posle sam se smirila, malo isplakala, ali sam od umora uspela da zaspim. Ujutro izađem malo na balkon, islikam se, doručak, i jedina briga mi je bila što mi se košulja izgužvala, a peglu nisam ponela.

 

Plaže Kostarike

Plaže Kostarike

 

Jutro već donosi novu priču, za doručkom vidim ostale članove broda, radnike, i jedina osoba koja mi je prišla i predstavila se, bio je momak iz Engleske, Demijan, mojih godina, nasmejanog lica, tršave plave kose. Primetila sam da na nogama ima čarape u dve različite boje, što mi je bilo i čudno i slatko u isto vreme. Ispostavilo se da je bartender, da je u mom odeljenju i da mu je ovo treći ugovor. Vrhunski je bartender, osvajao je nagrade za najbolje napravljen koktel na takmičenjima – spremanje koktela je umetnost, postoje tačna mera i razmera alkohola koji treba staviti, ali je takođe važan i način na koji pravite dekoraciju i umiksujete svoje sastojke. Ima tu dosta sitnih detalja po kojima se razlikuju bartenderi, koji su više miksolozi, imaju „osećaj”, znanje kako tačno umešati sastojke i napraviti odličan koktel, i ostali koji to rade s pola mozga, samo smućkaju bilo kako i posluže vas, što je uvreda i za mušteriju i za taj koktel. Bila sam fascinirana njegovim znanjem i s kojom lakoćom ih pravi, uz osmeh i zabavu. Postao mi je najbolji prijatelj na brodu, bili smo zajedno u istom baru.

Kad smo se ukrcali na brod, dočekao nas je supervizor Dekster s Filipina, nasmejanog lica, koga smo pratili u stopu. Brod je definitivno bio ogroman, bila sam uzbuđena i želela sam što više utisaka da upijem. Išli smo hodnikom za osoblje, koji se na ovom brodu nalazi na četvrtom nivou. Sam brod ima 19 nivoa, kapacitet za oko 3.500 putnika i oko 2.500 radnika. Veličanstven brod! Prvo smo otišli do kancelarije gde su bili bar-menadžer, asistent-menadžer, junior-menadžer, menadžer za restoranski deo… Bar-menadžer bio je s Jamajke, sasvim opušten. Imao je cirkon ili dijamant u zubu, na dvojci, što mi je bilo slatko. Dobijamo veliki koverat s rasporedom, obavezama u vezi s poslom, papir s nazivom ILO, gde upisujemo radne sate i sate odmora. To je zvanični dokument, nije smeo da ima greške, da se po njemu žvrlja, ispravlja, što su nam naglasili. Dali su nam i malu plastificiranu knjižicu zvanu Blue Card – koja je označavala našu dužnost kao člana broda u slučaju opasnosti i nesreće na brodu, u kojoj je uputstvo kud treba da idemo, gde da se odjavimo, gde da stojimo, šta da radimo. To je najveća, obavezna dužnost svih članova posade, da učestvuju u brodskom „drillu”, odnosno vežbi koja se obavljala svaki put kad bi pristizali novi putnici na brod (takozvani Passanger Drill). Imali smo i Crew Drill, koji se obavljao jednom ili dva puta mesečno, zavisno na kom smo kontinentu, i on je bio samo za posadu. Postoje određeni signali po kojima se zna kakva je uzbuna i za koga. Takođe, bilo je važno da znamo kako da se ponašamo ako ugledamo vatru, dim, koji aparat za gašenje da koristimo i kako da se evakuišemo, obavestimo the Brige, odnosno oficirsku posadu na deku 12. Ako bismo u bilo kom momentu čuli sedam kratkih i jedan dugački zvuk, to je bio znak za posadu da ostavi sve što radi, momentalno ode u kabinu, uzme pojas za spasavanje, toplu odeću, potrebne lekove, kapu, Blue Card, i da direktno ide na svoje mesto, naznačeno u Blue Card. Bezbednost posade i putnika osnovna je obaveza na brodu, i za kašnjenje ili nedolazak na tu dužnost dobijali smo pismenu kaznu od oficira trećeg ranga.

Naš supervizor tog prvog dana pokazao nam je detaljno brod, bio je zaista ogroman, sve barove u kojima bismo mogli da radimo, prostorije za radnike broda, takozvani Crew Bar koji je na ovom brodu bio na posebnom spratu 6.1, putnicima nepoznat, onda Crew Mess u kome radnici jedu, odnosno Crew member, jer postoji klasifikacija u Crew osnovne i najbrojnije pozicije, u koje spadaju: dining room staff (konobari i njihovi pomoćnici koji rade u različitim restoranima, uključujući i one za posadu), bar staff (kako ime kaže, rade u barovima, na open deck-u pored bazena, gde god su barovi), housekeeping (ljudi koji su zaduženi za higijenu na brodu i ljudi koji se brinu o čistoći soba), galley staff (ljudi koji rade u kuhinji – kuvari i njihovi asistenti, kao i oni koji se bave održavanjem čistoće u kuhinjama), garbage room (osobe koje se bave sortiranjem otpada – hrane, limenki, papira, kartona, stakla…). Sve ove pozicije imaju vrlo male privilegije. Sobu deli dvoje ljudi, kupatilo 2-4 osobe (između dve sobe). Ova činjenica zavisi od broda na kome se nalazite. Sobe su male i crew memberi ih održavaju samostalno. Imaju obavezu da menjaju posteljinu sami, drže sobu čistom i urednom. Crew memberi nemaju guest privilegije (posle radnog vremena ne smeju da se zadržavaju u javnom delu broda namenjenom gostima, ne mogu da koriste barove i restorane koje koriste gosti, bazene, klubove…).

 

Unutrašnjost kruzera Royal Princess

Unutrašnjost kruzera Royal Princess

 

U staff pozicije spadaju sledeća odeljenja: photo staff (zadužen za sve aspekte fotografije na brodu), video staff (zadužen za sve video-aspekte na brodu, TV program i ispravnost TV, takođe zadužen za pravilno funkcionisanje audio-video elemenata u teatru i ostalim mestima gde se održavaju manifestacije), entertainment (osoblje zaduženo za zabavu gostiju – igrači, pevači, muzičari, entertainment host koji je zadužen za kvizove i ostale zabavne aktivnosti), casino staff (uglavnom predstavnici eksterne kompanije, koji rade na brodu u kockarnici), shop staff (osoblje uglavnom druge kompanije koje radi u šopovima na brodu – prodaja satova, parfema, alkohola, cigareta, sitnih poklona i suvenira, slatkiša…), spa staff (takođe predstavnici eksterne kompanije koji rade u spa centru – frizeri, pedikiri, manikiri, fizioterapeuti, lični treneri…), security – zaduženi za bezbednost na brodu (pozicije uglavnom rezervisane za stanovnike Indije i Filipina, jer nikad nisam videla druge nacionalnosti da obavljaju ovaj posao).

Staff pozicije imaju guest privilegije koje mogu koristiti kad nisu „bussy time“ (kao na primer prvi dan i sredina dana na moru, kad je previše gostiju svud okolo). Staff može koristiti restorane, barove, diskoteku, klubove… Po dvoje članova je u sobi (uglavnom iz iste oblasti poslovanja) i svaka soba ima svoje kupatilo koje deli dvoje ljudi. Sobe su fizički veće nego sobe za crew membere. Ako su vam komfor i lična sloboda bitni, obratite pažnju na ovo prilikom apliciranja za posao u agenciji, jer vam to agencije uglavnom neće reći. Iz ovoga najviše proističe kasnije nezadovoljstvo zaposlenih (posebno s naših prostora). Takođe, staff ima svoj restoran koji se razlikuje od restorana za posadu. To je možda i najbitniji detalj na brodu – hrana; jer, ako dobijete mali brod, stariji, hrana će vam zaista biti loša, neukusna i s malim izborom: pirinač, sabao ili indijski kari s piletinom, uglavnom evropske hrane nema, tako da sam na trećem ugovoru uspela da smršam 10 kg – jela sam samo žitarice u mleku. Za Staff postoji restoran sa švedskim stolom, odličan, bogat izbor hrane.

Na ovom brodu je Crew mess zaista bio fenomenalan, sećam se da sam posle dobijene formal uniforme, koju dobijete na prvom ugovoru, pored svoje koju ponesete, otišla pravo s Demijanom na ručak. Ogroman Crew mess, sa četiri kružne linije razne hrane – mesa, žitarica, kuvanih jela; jedna linija posebno za voće i povrće. Lubenica je odlazila najbrže zato što Filipinci i Indijci nemaju to voće u svojim zemljama, pa im je bilo očaravajuće kad je vide. Takođe je bila posebna linija s picama: s tunjevinom, kobasicom, havaji pica, kapričoza… Jedan pica-majstor bio je unajmljen samo za Crew mess, što je bilo zaista sjajno. Ubrzo sam primetila Srbe, imali su svoj sto. Čim se uđe u prostoriju za ručavanje, kao veliku kantinu, sto desno, s barskim stolicama, bio je srpski. Čula sam ih i bila ponosna na tren, ali i uplašena – setila sam se saveta druga kako bi trebalo da izbegavam Srbe jer se suviše bahato ponašaju i moguće je da me uvale u nevolje.

 

Na radnom mestu

Na radnom mestu

 

Vratila sam se nekako do kabine, put je bio poduži, na nivo 2, kabina je bila lepa. Kad uđete, odmah ugledate stočić s gornjim i donjim delom, ormar u bordo boji (jedna od mojih omiljenih), s leve strane bila su dva kreveta na sprat, desno lavabo, noćni ormarić i kupatilce. Primetila sam da ta kabina ne deli kupatilo ni sa kim, da je samo za nas dve u sobi. Cimerka mi je bila Karmen s Filipina, na prvi pogled izgledala je malo rezervisano prema meni, nije bilo nikakve tople dobrodošlice. Raspakovala sam svoj koferčić, obukla uniformu i prva obaveza mi je bila sigurnosni trening, o hidrauličnim vratima, kako ih zatvoriti u slučaju vode, kao i vratima u slučaju vatre. Mesto sastanka bilo je ispred Crew offisa, tu se obavljaju sva pravno-poslovna pitanja, na nivou 4, gde je inače staza, takozvana M1, za posadu. Demijan je bio tu, ostali članovi posade kojima je danas prvi dan, kao i supervizor, čiji je prvi komentar bio: ,,Zašto nosiš hulahop čarape boje kože?” Zbunjeno sam ga pogledala i odgovorila: ,,Tako mi je pisalo u spisku za uniformu, koji sam dobila od agencije.” Objasnio mi je da su potrebne crne čarape. U istom trenu sam se iznervirala – ponela sam 20 pari čarapa boje kože! Izložila sam mu situaciju, verovao mi je i rekao da pogledam u Crew shopu i kupim crne, na šta sam ja rekla: „Svakako.” Prvi mi je dan, a već imam problema, nisam se baš dobro osećala. Vraćam se u kabinu, za dva sata treba da počnem s radom, a nemam adekvatnu boju čarapa. Ispričam cimerki svoju potresnu priču, ona ode do svog ormara, kopa po stvarima i pruži mi nove neotpakovane crne čarape uz reči: ,,Uzmi, vratićeš mi kad kupiš nove.” Oduševim se što imam sreće i dobru cimerku. Iskreno, uzela me je pod zaštitu u potpunosti posle nekog vremena.

Nivo 5, Pijaca bar i Caffee bar koji radi 24 sata, po rasporedu četiri sata tamo, pa sat vremena pauza za večeru, pa opet četiri sata, upoznaje me Karmen sa svima. Pogledam Pijacu, ogroman prostor, namenjen za bend, proslave, koktel-čas 17-19 časova, odnosno pre večere. Uzela sam ajncer i stala, rekli su mi da učim – meni, piće, cene i kokteli, kao i računar (Micros) na kome smo ukucavali porudžbine pomoću svog broja (bila sam 41). Od računa koji napravimo, jednu kopiju ostavimo bartenderu, koji posle isporuči šta tu piše. Dosta stvari je trebalo naučiti za prvi dan. Srećom, osnovno znanje, držanje pića na ajnceru i ugostiteljski način lepog ponašanja imala sam prirodno. Razmišljajući o svakom putniku kao gostu u svojoj kući, trudila sam se da budem pravi domaćin. Da ostavim dobar prvi utisak, kako bih dobila i stalne goste, koji bi uvek poručivali piće od mene, jer u baru za konobare nije bilo plate, već se radilo na procenat (od svakog prodatog artikla, od ukupne sume 15% je naša zarada, koju smo proveravali na računaru – Maicrosu). Sećam se Indijca Darshana, prvog bartendera, svog prvog učitelja oko koktela, pribora, ponašanja prema gostima, sitnih detalja… Uvek me je hvalio da ne izgledam uopšte kao da sam na prvom ugovoru, da dobro obavljam posao.

Nažalost, prva stvar koju primetite jeste da vas užasno bole noge i kičma od stajanja. Mazala sam konjsku mast na noge i kičmu da bih ublažila bol. Posle nekog vremena gubite koncentraciju ako se ne naspavate dovoljno ili pravite greške na poslu. Imala sam sreću da sam dosta dobro radila svoj posao. Naravno, napravila sam nekoliko sitnih greščica, ali bar-menadžer me je hvalio toliko, da čak i kad je posle mene dolazilo još Srba u bar, meni je davao ulogu učitelja – bilo je lakše sve objasniti novim radnicima na srpskom nego na engleskom. Meni to nije smetalo, pogotovo što je nakon deset dana na isti brod došao prijatelj iz Beograda koga sam upoznala na finalnom intervjuu. Tad smo se zbližili pričom, komentarisali smo kako bi bilo super da budemo na istom brodu. Kad sam ga ugledala, skakala sam od sreće, bilo mi je mnogo drago da ga vidim i imam takvog prijatelja na ovakvom mestu. Još dvoje-troje stiglo je posle desetak dana, i njih sam poznavala, posebno Daru koja je duša od čoveka. I nju sam zapazila na finalnom intervjuu, kad je jedina pametna došla opušteno, u patikama i suknji, čekala svoj red, i kad je došla na red za razgovor, samo se doterala, obula štikle, obukla sako, sredila malo kosu i ušla, a mi sve ostale bile smo sređene kompletno, na štiklama stajale prosečno po dva-tri sata. Pomislila sam: „Ko je ova devojka? Kako je pametna”, a kad sam je ugledala na brodu, snažno smo se izgrlile, kao da se znamo sto godina. Čudna je to sredina, taj brod, ljudi se vežu jedni za druge – svi smo odvojeni od porodice, od voljenih osoba, od kuće, svi delimo slične svakodnevne probleme, i zaista je bitno da imaš s kim da popričaš o nekoj gluposti koja ti se desi ili samo da popiješ pivo i kontempliraš. A i posle celog dana pričanja na engleskom, nekako ti uveče super dođe da napokon pričaš na svom jeziku, da izbaciš emocije, da se izvičeš, isprazniš…

 

Just around the world

Just around the world

 

Bar u kome sam bila pet nedelja definitivno je bio najteži bar, prepodne skupljaš tanjire, služiš uglavnom besplatne kafe, jer putnici imaju karticu sa espreso kafama, koje samo potireš kad poruče, dobrih četiri sata, rasklanjaš teške tanjire jer je tu otvoren mali bistro sa sendvičima i salatama, a pošto je određeno vreme kad se otvara drugi bistro na otvorenom, mnoge ljude je mrzelo da čekaju, tu su imali 24 sata dostupnu hranu i samo bi uzimali i uzimali nove tanjire. Dobra strana je da su redovni gosti ipak ostavljali bakšiš ako im zapamtiš porudžbinu (kad ih vidiš, tačno znaš šta žele i doneseš im brzo), oni bi častili i tada i na kraju putovanja, jer, kod Amerikanaca posebno, bila je tradicija – ako si ih lepo služio, na kraju putovanja ti ostave kovertu s određenom sumom novca. Nisam se žalila, bila sam jedna od top-prodavaca i zarađivala po 500 dolara nedeljno – uveče, za vreme koktel-perioda, moraš biti brz i uslužan da bi zaradio taj novac, a pošto smo imali i deonice, svaki konobar je imao svoj deo gde služi, svoju sekciju, tako da nije bilo prevelikog ciganisanja. Nekad bi se dešavalo da budem u sekciji s Peruancem, a on neka lenština, pokupio bi sve porudžbine, a stolove ne bi uopšte čistio. Tad lepo prijaviš bartenderu, ovaj supervizoru, i reši se. Indonežani i Indijci su mi bili u redu, pogotovo Indonežani koji su duhovni i pravedni ljudi, a najviše problema imala sam s Filipincima. Ne svi, ali uglavnom su iskvareni, zabijaju noževe u leđa kad se najmanje nadaš, lažu, velike su kukavice, pravi ljigavci. U svakoj naciji postoje loši ljudi, i svuda se može naći loš čovek, ali na Filipince kao da je Bog zaboravio kad je delio vrline i hrabrost. Upoznala sam svakako i neke fenomenalne Filipince, ali, nažalost, moram reći da ih je bar 70% do srži iskvareno.

Upoznala sam dosta naših ljudi, uglavnom su bili fer i zaštitnički nastrojeni, davali su mi savete, pravili društvo, ubrzo je postalo zabavno na brodu. U Crew bar sam išla skoro svake noći, bila sam željna žurki. Upoznala sam jednog zanimljivog našeg dečka, s kojim sam se zbližila. Bio mi je velika podrška, pored njega sam lakše obavljala posao i bila ispunjenija jer, nakon dva i po meseca, posao je postao teži, ne fizički, navikneš se posle nekog vremena na bol u nogama i iscrpljenost, tačnije, više i ne osećaš taj fizički bol, sve krene da tupi u tebi, strpljenje je na ivici, trudiš se, ali nekako samo želiš jedan-dva dana odmora od svega i svih. Najgori su bili momenti kad bih se budila ne znajući da li je jutro ili noć zato što nismo imali prozor u kabini, i prva reakcija mi je bila nameštanje kose, uzimam šnalu i silazim s kreveta. Tako sam se nekoliko puta budila i shvatala da je noć, treba nastaviti sa spavanjem.

Imala sam i čudne snove – sanjam kako sam na poslu u uniformi, služim piće i odlazim u neku malu prostoriju da pokupim nešto, okrećem se i shvatam da ne mogu da izađem, da nema vrata, hvata me panika, čekaju me gosti, treba da isporučim piće, spuštam ajncer, tražim rukama bilo šta da uhvatim, da gurnem kako bih prošla, i ne nalazim. Budim se, osećam se izmoreno kao da sam zaista gurala zid.

Dobra strana svakako su gradovi koje smo posetili, gde god bi brod pristao. Ako imaš slobodnog vremena, možeš da izađeš s broda i ideš kud god želiš, bitno je samo da se vratiš na vreme za posao. Brod je sve do kraja oktobra bio na Mediteranu, imali smo kruzeve od po 14 dana, od toga deset gradova. Uglavnom mogu samo gradovi da se osete – imamo pauzu oko tri sata, izađemo napolje da jedemo, obiđemo neki deo, popijemo bolju kafu, ili bismo hvatali bas-tur i obilazili ceo grad, slikali ga… U Evropi mi je omiljeni bio Mikonos, i sama Grčka, pa Kušadasi… Više volim manje gradove i one koji su na moru, veliki me nisu interesovali. Volim da osetim miris mora, to je osećaj slobode. U Čivitavekiji (luka grada Rima) bila sam tri puta, i svaki put je bilo lepše nego prethodni. Od većih gradova dopala mi se Barselona, Napulj je odličan za šoping, Lisabon ima neku posebnu čar, kao i Porta Dela Grada gde se dosta nas okupilo i imali smo odličan ručak. I grad je prelep, zgrade su bele sa crnim linijama okolo, pravi artistički grad, bilo mi je zadovoljstvo da ga slikam. Svakako, uvek vam je najdraže kad ste u Evropi, blizu ste kuće, internet na svakom ćošku, stari miris ulica, prelepa arhitektura, podseća na dom.

 

Petra, Jordan

Petra, Jordan

 

Egzotični i prelepi Karibi, St. Martin i St. Tomas, prekrasna ostrva, okruženi ste vodom, suncem, jednostavnim ulicama i kućicama. Odmorite se makar. Otišli smo na sat vremena, sve je jeftino, dva dolara korona, ručak oko 12 dolara… Takođe, Havaji i Tahiti su nešto najlepše na svetu što možete doživeti – sve je jednostavno, more u nekoliko tonova plave boje, nekad divlje nekad mirno, priroda je netaknuta, slobodna, ostaće u odličnom stanju i bez čoveka u narednih hiljadu godina, plaže i hoteli su božanstveni. Bora Bora ima prelepe plaže i odlična mesta za ronjenje, plivanje s ražama, samo izaberite vodeni sport.. Podzemno carstvo je prebogato, ali je zato taj egzotičan deo sveta i skuplji, nije pristupačan svakome, treba lepe pare izdvojiti da se tamo ode. Za mene je velika privilegija što sam bila tamo. Imala sam sreću da napravim jedan prelepi krug oko Zemljine kugle.

Svetski kruz je trajao 112 dana, od toga oko 35 gradova i dosta vremena provedenog na moru, ali uspela sam da ispunim svoje želje. U Dubaiju, koji je izrastao u gigantsku prestanicu, dobila sam po zasluzi ekskurziju zvanu „Pustinjska vožnja” – ceo dan u pustinji, vožnja džipom kroz predivne pustinjske dine (zamalo da povratim, al’ dobro, bilo je sjajno), zalazak sunca, jahanje kamile, uveče kamp u kome smo imali nargile, tetoviranje kanom, tradicionalnu večeru, trbušni ples, kao u bajci. Jedna od mojih želja je ostvarena. Posle toga sam imala i ekskurziju u Jordanu, posetili smo ,,Izgubljeni grad Petru” – dugačak obilazak, šetnja do grada čuvenog i po filmu Indiana Jones and the Last Crusade (kad dolaze do zgrade u kojoj pronalaze pehar života; upravo tu građevinu videla sam izbliza i mnoge grobnice od neverovatnog kamena).

Ipak, možda su najbitnija stavka prijatelji koje upoznate i vreme koje provedete s njima. Dosta ljudi pronađe ljubav života na brodu, najboljeg prijatelja, kuma, neku osobu koja ima značaj za ceo život… Svaki put kad bih silazila s broda, zaista bih plakala što ostavljam drage ljude, ali bih se i bezmerno radovala dolasku kući, da vidim porodicu, ljubimce i najbolje prijatelje. Da udahnem vazduh Beograda – volim ga, šarmantan je i uliva mi sigurnost. Moje najveće postignuće u „brodskom iskustvu” jeste da sam našla srodnu dušu, svoju drugu polovinu koja me ponekad poznaje i bolje od mene same.

Kako vam se čini moje iskustvo na kruzeru – da li mi je čaša poluprazna ili polupuna?

Podeli s drugima