moli-komšije

Ko su ti selotejp-ljudi koji pričvršćuju pravila ponašanja po institucijama čija vrata još stoje na šarkama samo zato što ih čuva neki Sveti zaštitnik načetih?

Kristina Đuković

Već su deo vica fotografije štampanih upozorenja koja počinju sa “Mole se pacijenti…”, mušterije, stranke, komšije i sadrže stavke bontona, toliko podrazumevajućeg da, na prvi pogled, deluje nesuvislo bilo koga opominjati zbog takvog neponašanja. Sve dok se jednog jutra ne probudite sa umanjenom reprodukcijom ikone Svete Petke u zdravstvenoj knjižici.

Tada se zapitate – ko su ti selotejp-ljudi koji pričvršćuju pravila ponašanja po institucijama čija vrata još stoje na šarkama samo zato što ih čuva neki Sveti zaštitnik načetih?

Kako je ta ikonica dospela u vaš lični dokument ne možete da objasnite medicinskoj sestri koja stažira u mantilu za koji nije sigurno drži li se na dugmićima, hemijskoj olovci ili lebdi u bestežinskom stanju sa one strane šaltera. Jer, malo niže, ispod te olovke, u poluodvaljenom džepu ona ima ključ od službenog toaleta u koji ulaze samo ona i koleginice od kojih je zadužila taj isti mantil.

 

 

A, vas do toaleta u ovom Černobilju za potencijalno bolesne ljude vodi samo džepna Sveta Petka jer, kako drugačije objasniti da su vrata toaleta za pacijente gotovo uvek širom otvorena. Ova zaštitnica naroda sa uputom jedina zna u kakve paralelne svetove zalazimo da bismo ostali u vertikalnom položaju. I verovatno jedina razume kako je moguće da se uvek pojavimo kad nam vreme nije – u dekadu vizita, kolegijuma ili zakazivanja a, kada hoćemo da zakažemo, u epohu rada sa pacijentima.

Natpisi koji upozoravaju ljude da ne kucaju na vrata dok ne budu prozvani nisu pisani rukom koja je listala Kurta Vonegata, Tomasa Pinčona ili Živojina Pavlovića iako je samo odande mogao izaći moleban kojim druge upozoravaš na sopstvenu nesposobnost. Te su ruke, verovatno prelistale Čehova pre nego što je po njima napadao sneg. Prah neke ozbiljne droge koja sipi i po kvakama tako da vam mogu uzeti otiske prstiju ako ih slučajno dotaknete.

Ako zaiđete u hodnik neke opštine, čak i pre nego što im konačno uspe da vas ubede da vi njih u stvari ne tražite jer su oni samo emanacija nekog savršenijeg bića koje je trenutno na pauzi (a, čak ne nose ni rukavice, niti kijaju od žute magle T. S. Eliota), lako možete naići na natpise koji dokazuju da ovi ljudi ne samo da imaju štampače nego i smisao za humor: “Ovde sedi taj i taj, i mi ne znamo ko ovde drugi sedi” ili “Spisak formulara potražiti na stranici sajta” koji je u renoviranju ili “…putem telefona” koji neprestano zvoni iza stakla na kom natpis beznadežno visi sakrivajući glavu koja ga je smislila.

 

 

Ako saberete dva i dva, zapravo svuda piše: “Ovde ne sedi niko” i kuda si ti pošao, nećače tako – pravo na vrata. Zato, nosi sliku Svete Petke sa sobom, jer jedino iracionalna moć svetosti može da te zaštiti i osvetli ti put kroz te hodnike bezličja, nadobudne distance i ciničnog bontona.

Upozorenja komšijama da se smeće ne baca tu, stoko, nego onde, stoko, nećemo reklame, stoko, jer smo mi, stoko, normalni za razliku od tebe, stoko! ne samo da čine da čovek zažali za vremenom kada su nas na ulazima pozdravljale dobre stare umrlice već su konačni dokaz kako prolaze ljudi koji su, kroz sve one hodinike prošli ne noseći ikonicu, detelinu, šapicu ili kakav bilo talisman koji im jača imunitet, veru u život i, drznuću se da kažem – smisao. Oni su, jednostavno, podilkanili i taj haos definisali, gle čuda, ponovo u bonton umesto u red i u smisao. Jednostavno, postali su drkadžije kao i sistem koji ih je dresirao – drkadžijski sistem koji sa kolena na koleno prenosi drnč pravila za sekretarice dok nam svima u glavi ne izbledi misao, a “mole se” ne postane psovka.

Zato, dok ne dobijete taj ključ od čistog toaleta, svoju kancelariju i štampač za objave, nosite ikonu Svete Petke. Žena valjda zna.

 

Podeli s drugima