Love-Mercy_poster

Operacija u kojoj pacijent umire

Kristina Đuković

Reditelj filma koji je već proglašen jednom od najboljih biografija muzičara na velikom platnu, Bil Poland, tvrdi da su neke stvari u životu njegovog glavnog junaka, Brajana Vilsona, toliko neverovatne da bi gledalac filma Love & Mercy mogao da pomisli da je reč o holivudski bajkovitoj intervenciji autora.

Na stranu Aristotelova primedba da ono što je u životu moguće ne mora biti verovatno i u drami, ako je gledalac već pomislio to čega se i sam reditelj pribojava, čini se da nisu potrebna opravdanja u vidu libreta za film o čuvenom predvodniku Beach Boysa – da se težilo potpunoj istinitosti. Čak i da jeste, uvek može da se postavi pitanje čijoj i kakvoj i tu već priča može da počne.

Već sama forma koja pogled nedefinisano vodi od jednog Vilsona iz perioda najvećeg komercijalnog uspeha benda The Beach Boys (sredina šezdesetih prošlog veka) do tog istog lika smeštenog na tanji kraj kanapa dugog dvadeset godina (sredina osamdesetih) ovom filmu oduzima bilo kakvo opravdanje u vidu autorske proživljenosti i naivnosti praćenja života i vremena takvog kakav jeste (bio) kojom se, bez ikakvog problema, mogu podičiti biopici poput Priče o Badiju Holiju. Raspolućenost Vilsonovog lika, hteli mi to ili ne, ne poziva na omaž liku i delu, pripovedanje, prisećanje ili “tiho tumačenje”, koliko na otvaranje rane, rasprave na koju, nažalost, reditelj ne daje nikakvo produbljenije gledanje koje bi bilo vredno takvog rasporavanja kita.

Na tragu ranijeg rada scenariste ovog filma, Orena Mouvermena, biografskog filma o Bobu Dilanu iz 2007. godine, Nisam tu, gde se život ovog muzičara, kroz niz inkarnacija, tumači kroz poetično raščlanjavanje njegovog umetničkog dela, Love & Mercy ostaje na pola puta između eksperimenta i onoga što bi se moglo nazvati klasični biografski film, ako tako nešto uopšte postoji, budući da je svaka biografija ujedno i tumačenje nečijeg života, kao i bilo koje prepričavanje. Insistiranje Polanda na suočavanju mladog, uspešnog i bolešću načetog Vilsona sa Vilsonom kakvog ga vidi dvadeset godina kasnije – u kandžama manipulativnog psihoterapeuta, u filmu je postavljeno samo kao kustoski eksponat za dokaz teorije koja u praksi ne dokazuje ništa drugo do protok vremena. Sa dramske, pa čak i umetničke strane, može se reći da je to jedna od onih operacija u kojima pacijent umire.

Dok se priča o mladom Vilsonu (kog igra odlični Pol Dejno) odvija na pogon snažne ubeđenosti i vere u karakter junaka, te na temu njegovog umetničkog temperamenta zarobljenog u kavez narastajuće bolesti, nerazumevanja članova benda i popkulturne klime, priča o sredovečnom Vilsonu pojavljuje se kao rediteljski nedefinisano, potpuno neosvešćeno i nedorečeno presvlačenje drugog lica jakne koje, u najboljem slučaju, gledaocu može da uvrzma u glavu sveopšte razmišljanje o lepoti ljubavi spram rugobe i teškoće koju život nameće među zlim ljudima.

Iako predviđene da stvaraju kontrapunkt koji će u glavi gledaoca da napravi film, ove dve strane kanapa deluju kao nenamerna i neravnopravna igra u kojoj jedna strana energično vuče, dok se druga pojavljuje kao žabac koji ne ume da peva svaki put kada ga okupaju reflektorima. Da je reč o stegnutosti autora filma koji, iz preteranog poštovanja ili, usled preterane kontrole živih saučesnika u ovom biopiku, nisu uspeli da završe započetu misao i dođu do svog ličnog stava o priči koju pričaju, najbolje govori činjenica da čak i sam Kjuzak koji igra starijeg Vilsona na momente deluje kao Bil Marej u filmovima Vesa Andersona, ali bez trunke ironije koja visi iznad Marejeve glave kao zagonetni osmeh Mona Lize.

Lutajuća misao koja provejava celim filmom i traži gde će da se smesti svakako možda može da nađe zaklon u srcu iskrenih ljubitelja Brajana Vilsona, dok za nas nešto manjeg srca zapinje kao pokvaren sat koji tvrdi da je pripadao našem dedi.

Podeli s drugima