Kućni bioskopi i druženja s komšilukom


Milja Lukić

Otkad znam za sebe, znam i za televizor i za televiziju. Maltene smo generacija, mlađa sam samo godinu dana. Budući da niko u komšiluku nije imao TV ranih šezdesetih, dolazili su kod nas na gledanje. Moj otac nije voleo da mu ljudi ulaze u kuću nenajavljeno, što do kupovine televizora nikome nije ni padalo na pamet, ali TV je bio preveliki izazov. Grozio se i izuvanja. Dizala mu se kosa na glavi od komšiluka koji je svako veče dolazio kao u bioskop, i pritom se – izuvao. Kažu „znaju za red“, a tata im odvrati kako „voli nered“ i „blaženo je neznanje, sad shvatam“. Tek po neko shvati aluziju i ostane u cipelama. A cigarete! Svi puše, dimi ko iz neispravne rerne. Ulazi moj otac u „bioskop“ i kaže: „Da sad bacim dinar, plutao bi. Dinar u magli.“

Dolazili, gledali, komentarisali, dobijali kafu i kolače, sve do odjavne špice „beli grade naš, beli grade naš“ koju bi neki i otpevali horski s „glasom iz kutije“. Nikako da izađu. Mojoj majci nikad i ništa nije smetalo, njena saborna priroda samo je skupljala ljude oko sebe i, da se ona pitala, mogli bi da ostanu kod nas i na spavanju.

Tata se dosetio – otvorio je sve prozore i vrata („kakva promaja, kakva hladnoća, baš nam je lepo“), plus stavio „kutiju“ na šifonjer, i to onaj najviši. Jedino moguće gledanje bilo je u stojećem položaju. I to s odstojanja. Ako se prilepiš uza zid na suprotnoj strani, ima šanse da valjano odgledaš program.

To je ništa u poređenju s gledanjem televizije kod mog najstarijeg ujaka. Prvi je kupio TV u Kraljevića Marka i okolnim ulicama u Vranju i – zna se šta sledi. Ujaci ko i moja majka, samo skupljaju ljude, uvek je puna kuća, i s televizorom i bez njega. Ipak, s televizorom ko na mitingu. Izula se publika, „zna red“, stoje poređane cipele ispred ulaza, broja im se ne zna. Nana služi kafe, pite i kolače, ujna donosi jastuke da gledaocima bude udobnije. TV pušten na najjače, grmi nadaleko, pa i tako glasan jedva se čuje od silnog naroda. Garantujem da makar jedan gledalac, bos, razrogačenih očiju uperenih u ekran, s kafom u jednoj ruci i drugom slobodnom da utišava okolinu, od tog vremena ima probleme sa sluhom. Razvojni put finiširan je slušnim aparatom.

A Majkica, moja baba-tetka, u prvom redu, ko omađijana. Ne trepće. Nije treptala ni kasnije, ta fascinacija „kutijom“ držala je do kraja života. U poverenju mi je rekla da „sve gleda, i pauze“.

– Što, Majklice, pauze? Tad se ništa ne dešava.

– Nikad se ne zna dokle će pauza. Piše „kratka stanka“, nije to dugačko. Najduže pola sata.

Kako sve može da se gleda televizija

Bila je vrlo uviđavna prema televizoru. Kad spikerka kaže „dobro veče“, Majkica uzvrati: „Dobro veče, dušo.“ Na kraju, kad odjavljuje program i kaže „doviđenja“, čuje se jedno „do skorog viđenja“ izrečeno uz uzdah. Rastanci su tužni, svi, bez razlike.

Kad joj je ujka Tane skrenuo pažnju da ne priča s televizorom, neviđeno je smešno da priča s uređajem ko da joj je rod rođeni, tužno je sagla glavu, ali kad je spikerka poželela „dobro veče“, Majkica se zaverenički osvrnula oko sebe i prošaputala: „Eeeh, dobro veče.“ Pošto sam je uhvatila na delu, pokajnički je prozborila: „Kako da se ne javim kad je ovako fina?“

Inače, lepo vaspitana Majkica bila je strašno ljuta na servis „tačno vreme“ jer nikad od njega nije saznala koliko je sati. Kad dobije vezu, počne: „Hoćete li mi, molim Vas, reći…“, a utom se veza prekine. Automat s druge strane žice izdeklamovao svoje i pre nego što je ona završila s pristojnom molbom. „Kako nevaspitan svet!“

Jednu Novu godinu mama i Majkica dočekale su zajedno, uz dva televizora. Jedan kome je crkla neka ploča pa nije imao sliku, svetluca kao psihodelični lajt-šou, ali „znaš kakav zvuk, sve jasno!“, a drugi gluv ko top, crkô mu zvuk, a „slika fantastična, sve jasno!“. Jedina zamerka – „malo je komplikovano kad menjaš programe, nemaju iste brojeve“.

– I, kako ste gledale novogodišnji program?

– Stereo! Gledaš u jedan televizor, a drugi slušaš. Baš smo se lepo provele.

Podeli s drugima