Tu pulsiraju život i smrt, bol i patnja, starost i mladost, krv i čekanje života ili smrti


Radica Milovanović

Stiže taksi, već je oko dva ujutro.

– Do Hitne pomoći – reče ona kojoj nije dobro, koja ceo dan ne može da stoji na nogama, gubi svest, trese se, umori od nekoliko koraka. Ona koja jedva dolazi do vazduha, operisana dve nedelje pre te večeri.

– A šta ti je? – m upita taksista. Ona mu reče.

Sedim na zadnjem sedištu, gledam ćelavu glavu, otpozadi, s roze dignutom kragnom na majici, kako objašnjava. Mama mu je doktorka. Nije bre njoj ništa. Treba da uzme ovo pa ono, pa je tresne rukom po ruci i vikne:

– Ej, ja sam ti bolji od svih lekara, kakva crna Hitna pomoć. To je tebi pao pritisak, ili šećer, ja da ti kažem.

Pa udri dalje s receptima. Gledam kroz prozor u noć i mislim kakva li nas noć tek očekuje kad je ovako počela.

U Hitnoj nigde nikoga, stojimo i čekamo. Izlazi medicinski brat, pita šta je, ona mu daje otpusnu listu, govori da joj je loše. Ubacujem se ja, komšinica koja je s nama. Pogleda nas i reče:

– Vas dve da ćutite, a ti mi reci zašto si došla ovde.

Komšinica izađe demonstrativno napolje, ja ostadoh da čujem da li je dobila keca, trojku ili šta li već na odgovor. Pozva je u ambulantu, ulazim i ja s njom. Mislim, ona mi je drugo ja, ne ide nigde bez mene.

Jebote, kad poče da priča. Kao tri žene zajedno, sa sve feminiziranim pokretima.

– Ne možete da zamislite šta je do malopre bilo ovde. Haos!

Pa poče da priča ko je bio, šta je bilo. Ja ga gledam međ‘ oči, al’ ravno. Ništa on. Nastavlja da priča šta mu se sve desilo te noći, a „nemate pojma šta je bilo ovde pre nekoliko meseci“…

– Aman, čoveče, pašće, jedva stoji na nogama – tihim opominjućim glasom rekoh.

– Aaa, ne brinite, podići ću je ja ako padne – i upiša se čovek od smeha.

Iskucka on, slovo po jebeno slovo, šta je morao, i reče joj da legne. Pa drž‘ meri pritisak. Ma idi, super joj je pritisak, kao Novaku Đokoviću, pa mi namigne. Verovatno sam mlatila glavom, jer od tog trenutka u više navrata je ponavljao:

– Vidi kako me gleda, ma vidiiiiiiii kako me gleda.

Pogled, on zna.

Reče joj da se skine, kao da je udata i da ima muža i da će imati seks. I opet namig ka meni, foraaaaa, jebote.

Izašla sam napolje da pušim. Pušile smo komšinica i ja nekoliko cigareta, kad eto ih. Da zapali i on, vadi mi duvan, kupuju na Borčanskoj pijaci, jači je, ali dobar, i da moramo na Urgentni centar da joj odmah urade analizu krvi, da iskuljuče neke enzime.

– Doktorka sa Hitne je savršena – reče ona. Čekaj drugi taksi, aj‘ do Urgentnog centra, skoro je tri ujutro, subota noć. Žurka!

Drugi taksista je bio kulturiška, i prvi koji je ćutao i bio „na vi“ na kraju.

Kako smo prošle kroz tunel, naletele smo na ludaka. Trese prozore, stolice, u sivim boksericama, i priča na nekom jeziku. Nismo uspele da provalimo na kom. Al’ muka ga neka napala, pa nikako da se smiri. U ćošku, uredno spava beskućnik, i ne reaguje na lupanje i dreku. Čekaju policiju.

Ko je jednom bio u Urgentnom, zna da se tamo može videti sve ono što možda nikada ni u jednom filmu nismo videli, ni u jednoj knjizi pročitali. Tu pulsiraju život i smrt, bol i patnja, starost i mladost, krv i čekanje života ili smrti.

Nas su poslali na prvi sprat gde je internista, i gde je manje frekventno. Čekale smo vađenje krvi, čekale rezultat, sačekale jutro.

U neko doba sam krenula napolje da popušim cigaretu. Hitna pomoć je dovezla baku. Kao one što imamo u sećanju. Obučena u tamne stvari, s maramom oko glave, izborana skroz. Kako su je premeštali iz Hitne u ležeći krevet, zagrlila je bolničara oko vrata. Njen osmeh upućen njemu još uvek vidim u glavi. Grlila ga je, osmehivala mu se s nadom da će je on izlečiti, da će joj neko pomoći, da je spas tu. Kao da se samom Bogu osmehivala.

Otegla se ta noć, umorna i predana lica bila su na sve strane. Neki su spavali, neko se drao, jednog su deku vezali. Lift je dovozio i odvozio ljude.

Svi smo bili isti, svi zarobljeni u vakuumu čekanja nekog rezultata.

U drugom odlasku na puš-pauzu shvatila sam da je svanulo, da ne reagujem, da ne mogu više da čekam. Vrtelo mi se u glavi. Ostala sam još neko vreme i krenula kući. Nisam više mogla, komšinica je ostala s njom da sačekaju rezultat.

Pozvala sam taksi. Stiže taksista, bacam cigaretu, a on tek zapalio, reče da nisam morala da gasim. I kreće ludologija u rano nedeljno jutro.

– E, ti nemaš pojma u koja ja sranja svaki čas upadam, ali ne možeš da veruješ!

Pa pusti volan, okrene se ka meni da mi rukama dočara situacije. Bila sam tupa, nisam mogla da reagujem, nešto sam sigurno pričala, ali da me ubiješ ako znam šta. Puštao je volan u više navrata, svašta mi je ispričao. Muke njegove i ribi u Americi koju treba da ženi, ali nema papire.

Stigosmo do moje zgrade, kaže on:

– E, aj‘ se udaš za mene, majke ti!

– Ne mogu, brate, mrzi me.

Platih mu, on meni „ljubim te“, ja njemu „ljubim te“, i ode.

Bilo je oko šest ujutro kad sam stigla kući, sunce mi je okupalo sobu, a ja sebe s vrata.

Nisam mogla da zaspim, nisam mogla ni budna da budem, nisam mogla ništa.

Njeni rezultati su bili dobri, a noć u kojoj sam bila isprošena ostaje za anale.

Podeli s drugima