Do svoje 87. godine neumorno je radila, i imala je čime da se pohvali – izdavala je više od 180 časopisa, na 16 jezika, u preko 90 zemalja


Rečenica po kojoj je najpoznatija – Stvorite čudo sami, svojim rukama! – upućuje na sposobnu i preduzimljivu osobu koja je oduvek znala šta hoće. Međutim, gospođica Ana Magdalena Leminger sve do svoje 40. godine, sad već kao gospođa Ana Burda, nije sanjala da će postići uspeh kakav je postigla. Da je muž nije varao, čak i dobio dete sa svojom sekretaricom i poklonio joj jedan magazin iz svoje opadajuće izdavačke imperije, pitanje je da li bi se uopšte domaćica poput frau Burde upustila u preduzetničke vode.

Rođena je 28. jula 1909. godine u Ofenburgu, provincijskom gradiću na jugu Nemačke, kao najmlađe, treće dete u porodici majke domaćice i oca vozača. Kako je kasnije govorila, bila je „tatina devojčica“, neizmerno je volela oca. Završila je takozvanu manastirsku školu, koja je kao završni ispit imala „ispit zrelosti“, a posle je još godinu dana išla u trgovačku školu. Zaposlila se kao kasirka u gradskoj naplati električne energije. Na radnom mestu je upoznala budućeg supruga Franca Burdu, ambicioznog vlasnika male mesne štamparije. Venčali su se 1931, a već sledeće godine rodila je prvog sina, Franca. Posle četiri godine i drugog, Fridera, i opet posle četiri trećeg, Huberta, pred sam rat, 1940. godine.

U zvaničnim napisima, pogotovo nemačkim, navodi se kako je svojim trudom i radom Franc Burda proširio posao i od skromne štamparije napravio veliku izdavačku kuću koja je štampala ne samo knjige već i stručne i zabavne časopise. Takođe, tvrdi se kako je porodica Burda živela lepo ali skromno. Prava istina je da je gospodin Burda bio član Nacističke partije i da se i te kako okoristio arijanizacijom – konfiskacijom jevrejske imovine. Porodica Burda svakako nije živela skromno, preko noći je preuzela sve štamparske i izdavačke poslove u Ofenburgu i okolini, i bila vodeći nacistički izdavač. Gospođa Burda imala je dadilju za decu i poslugu u velikoj kući.

Posle rata situacija se promenila – i dalje su Burde bili vlasnici nekoliko listova i štamparija, ali prihod nije mogao da se meri s onim za vreme vladavine nacista. Poslovi su išli loše i dugovi su se gomilali. Na sve to, Ana Burda je otkrila da je muž godinama vara sa sekretaricom koja mu je rodila dete. Najviše je povredilo što joj je tajno prepisao jednu od štamparija u gradiću Lara i modni časopis Efi Moden. Ani je tada bilo 40 godina, bavila se samo domaćinstvom i decom, ali je rešila da ne bude žrtva. Angažovala je advokata koji je sve što se vodilo na ljubavnicu zakonski prebacio u njene ruke. Postala je vlasnica propale štamparije i modnog magazina na izdisaju. Časopis je uglavnom proizvodio gubitke, uspeh je bio da „prihoduje“ na nuli.

Dok su njenom mužu poslovi jedan za drugim propadali, Ana Burda je postigla neverovatan uspeh. Koncepcija časopisa bila je jednostavna: kvalitetni krojevi kako bi žene mogle same da sašiju lepu, modernu, udobnu i jeftinu odeću, provereni recepti i saveti za uređenje doma. Ciljna grupa bile su joj žene sa skromnim primanjima koje žele da prate modu, ali ne slepo već primereno svojim mogućnostima i izgledu.

Promenila je ime časopisa u Burda Moden, zaposlila nekoliko krojačica i jednog urednika. Prvi broj izašao je 1950. u skromnom tiražu, za pola godine skočio je na 100.000, a za nepune dve godine bio je pola miliona primeraka. Tada je zaposlila nevernog muža kao mlađeg partnera u svojoj kompaniji. Burda je prve dve godine izlazila u svim zemljama u kojima se govorio nemački (Nemačka, Austrija i Švajcarska), od 1952. u još osam evropskih zemalja, 1953. u SAD, Kanadi, Brazilu i Argentini. Do svoje 87. godine Ana Burda je neumorno radila, i imala je čime da se pohvali – izdavala je više od 180 časopisa, na 16 jezika, u preko 90 zemalja! Na čelo kuće Burda posle Aninog povlačenja došao je njen najmlađi sin Hubert.

Posećivala je pariske i milanske modne revije, i modele koje je tamo videla prilagođavala ženama koje su kupovale Burdu. Zvuči čudno, ali frau Burda nije znala da šije, pa čak ni u kućnim poslovima nije bila umešna. Govorila je da jedino voli da kuva, i umela je da crta.

U najveći uspeh joj se računa ulazak na sovjetsko tržište 1987. godine. Burda je prvi inostrani časopis u SSSR, koji je simbolički najavio političke promene koje će uslediti. Tadašnji ministar inostranih poslova Hans Ditrih Genšer rekao je: „Gospođo, postigli ste više nego tri ambasade pre vas!“

Frau Ana Burda umrla je 2005, u 97. godini. Punih 19 godina nadživela je muža koji je svojim neverstvom „naterao“ da započne karijeru sa 40 godina i izgradi medijsku imperiju. Zaista je svojim rukama stvorila – čudo!

Podeli s drugima