thank-god-its-friday


Petak – dan bez kravate i poslovnih kostima


 

Još šezdesetih godina, firme u SAD, pogotovo velike korporacije, baveći se radnim učinkom zaposlenih, došle su do zanimljivih rezultata – najmanje i najbezvoljnije radilo se u sredu, usred radne nedelje. Očekivanja su bila da najgori dani za posao budu ponedeljak ili petak. Ponedeljkom su, protivno svim očekivanjima, zaposleni bili veoma poletni, a petkom su radili brže nego ostalih dana i radna atmosfera bila je najbolja. Nimalo nije bilo neobično, kao i danas, da ljudi petkom pravo s posla krenu nekud van grada ili u provod, i u tu svrhu na radno mesto dolaze opušteni, zadovoljni, osokoljeni obećavajućim predstojećim vikendom. Odeća je u skladu s raspoloženjem – manje stroga, neobavezna, veselih desena i jarkih boja.

Prva istraživanja bila su polazna tačka za osmišljavanje strategije – kako da svaki dan bude kao petak? Jednostavno – od četvrtka treba „napraviti“ petak, a petak „će postati“ subota. Sve u cilju anuliranja sive, neradne srede. Jedno od rešenja bilo je da se petkom ljudi osećaju kao da je vikend već počeo iako su na radnom mestu. Devedesetih su mnoge firme u SAD i Kanadi dozvoljavale zaposlenima da na posao dolaze s decom, s ljubimcima, bez kravate, sivih poslovnih kostima… Opuštanje je čak postalo – obavezno, i za firme koje su imale propisan dres kod, izuzev bolnica, banaka, policije…

 

 

Svaki radni petak poznat je kao TGIF (Thank God It’s Friday), a nadgradnja je Casual Friday ili Dress-down Friday, koji je najprepoznatljiviji po ležernoj garderobi. U prevodu – obucite se kao da ne idete na posao. Muškarci bez kravate, a žene s nekim otkopčanim dugmetom na bluzi. Bar je tako bilo na početku, da radite a osećate se kao da je vikend već počeo.

Dovitljivi su otvorili specijalizovane radnje za TGIF – prodavali su garderobu za posao, ali za posao petkom. Dot Com eksperti su devedesetih prednjačili u praćenju TGIF „mode“. Možda deluje čudno, ali u firmama u kojima je postojao Dress-down Friday, radni učinak bio je mnogo bolji nego u onima koje ga nisu imale. Produktivnost, motivacija, radna sredina… Sve je u takvim firmama bilo bolje.

Kasnih devedesetih, umesto malo otkopčane bluze, zaposlene su počele da dolaze na radno mesto s veeelikim dekolteom, neretko obučene kao za maskenbal ili spremne da svakog časa zaigraju na šipci, a muški deo, umesto farmerki i majica, počeo je da dolazi na posao u „poslovnim“ bermudama ili samo u „poslovnom“ donjem vešu. Nastalo je svojevrsno takmičenje ko će se pojaviti u maštovitijoj „poslovnoj“ garderobi, sad je caka bila da bude što drskija. Pored specijalizovanih prodavnica s odećom za Casual Friday, otvarani su i lanci restorana istog naziva – Casual Friday.

 

Krenuli na posao
Krenuli na posao, vidi se po akten-tašnama

 

Većina je otišla predaleko, pa na posao dolazi kao na plažu ili pidžama-parti. Čak su i neke škole počele da dozvoljavaju nastavnom osoblju i učenicima da se neformalno oblače petkom, ali uz pravilnik o „opuštenosti“.

Kancelarije su petkom vrvele od zaposlenih u papučama, s havajkama, u dresovima omiljenih klubova, s haljinama prepunim šljokica ili perja, u ronilačkim odelima, donjem rublju… Neminovno je bilo da se, kao i u školama, postavi neka granica. U tu svrhu, zaposlenima je putem mejla ili kao stavka u ugovoru objašnjeno šta je to bussines casual code i kako se razlikuje od smart casual code, a potanko objašnjeno kako casual casual ili too casual code ne dolaze u obzir.

IT sektor, marketinške i administrativne agencije prve su prihvatile Dress-down Friday i „najnaprednije“ mu se povinuju, dok u finansijskim institucijama nikad nije ni disao punim plućima. Svaka firma sama određuje pravila ponašanja i odevanja, ali je Casual Friday toliko privlačan da se kandidati za posao radije odlučuju za firme koje ga imaju nego za one koje ga nemaju ukoliko nije (pre)velika razlika u plati. Kod nas se za sada Casual Friday praktikuje samo retko u stranim firmama ili još ređe kod pojedinih privatnika.

 

Podeli s drugima