jerkovic

Živim u Jerkoviću, naselju na Voždovcu. Neko bi rek’o Dedinju, a počinje da liči, jedan deo, gde neki sirotanovići grade vile i zgrade. To su oni što nam kroje kapu po muzici i ostalim budžacima. Pošten svet teško da ima para za to

Radica Milovanović

Moja zgrada se nalazi na raskrsnici, zajebanoj, semafori su postavljeni ali je teško ukačiti odakle ide bus, pešak, auto, bilo je mnogo udesa i gaženja. Užas.
Ispred zgrade imamo divnu, zelenu a živu ogradu. Ne znam što je zovu živa kad stoji, ne mrda? Inače, ima mnogo zelenila. Zavide nam mnogi, ali ne znaju kako se to zaliva i odakle takav rast i prirast nam zeleniša.

Tri kioska prave krug ispred zgrade, s tim što je do moje neki nazovi tržni centar. Bordo boje, gde ima trafika, pekara, apoteka, parfimerija, zdrava hrana, frizer, hrana za životinje… E, tu se najčešće i najviše okuplja šljematorijum.

Ima ih raznih, neki su mi komšije, neki drugari iz škole, radnici sa ovih gradilišta, mnogo ratnika – još uvek obučenih u ratne uniforme… Tokom čitavog dana i velikog dela noći, tu se sedi i šljema. Piški po živoj ogradi. Zaliva se vitaminom B svakodnevno. Jer pivo je glavno piće. Koliko puta umalo da se javim komšiji dok drži onu stvar u ruci i zaliva nam baštu. Zato nam je oko zgrade sve lepo, zeleno i zalivano. Često ima tuča i svađanja. Gledam nekada te izmučene radničke i ratničke face, sa Drinom, Klasikom u zubima, to samo domaće puši i pije. Slušam ih kako se raspravljaju o Šešelju, Vučiću, Slobi…

Iza zgrade staju dva autobusa, a ispred jedan koji vozi do centra grada, pa se tu preseda i prolazi. Gužva je uvek kao usred grada. E tada sa njima volim da zastanem, gledam i slušam komentare kako neka ima dobru sisu, dupe…

Nisu zluradi, ušikecani od rane zore, pa samo laprdaju.

Znam ih sve, rođena sam u tom kraju.

Ima tu i naših narkomana, šetkaju se, traže kintu od nekoga ko je krenuo da nešto kupi. Onda naiđe lokalni diler, odu iza moje zgrade i obave posao. Gledala ja svašta s prozora.

Iza zgrade je samo zeleniš i neko žbunje, pa stepenice koje vode do zgrade pored. Tu sam gledala lika kako pali kašiku, sipa nešto u nju, uvlači u špric i bode se, valjda, nisam mogla da gledam. Ne mogu ni na filmu, a kamoli uživo.

Jednom sam čula interventnu, pogledala kroz prozor, nešto oko deset uveče beše, a oni doveli dva lika da ih pretresaju. Gledam film uživo. Panduri okolo, a lik u sredini, uperili svetlost ka njemu, mrak je tu, on polako skida jaknu, majicu, patike, čarape, farmerke i gaće na kraju. Bljesnu ona stvar jebote i to dva puta meni pred očima. Ne nađoše im ništa, a oni mukice ostaše na stanici da čekaju bus.

Tek sad kapiram šta sam onih stvari u prolazu videla, a nisam ni znala!

Moja zgrada je prilikom nadziđivanja imala jednog investitora, ostalih pet ulaza drugog, tako da je moja zgrada jedina bela. Ostale su boje kajsije, i pored onaj bordo nazovi ga tržni centar, milina od boja. Grafita, koliko ti duša ište.

Zgrada je stara 35 godina, tačnije toliko žive ljudi u njoj, pa i ja. Malo je, kao, sada sređenija. Neko je skoro stavio ogledalo u lift, koje je maznuto pre četvrt veka, imamo i aparate za gašenje požara na svakom spratu, aha!

A komšiluk i ne poznajem, gomila sveta je prodala stanove i došli su neki novi, nemam pojma ko mi više živi u zgradi. Ima nas nekoliko starosedelačkih porodica, i naravno nadžak baba, koju ja zovem „Dalabu“. Ima je svaka zgrada.
Zidovi su tako debeli da čujem komšiju kada piški u kupatilu, tu mi glava kad spavam. Lepo se čuje blo-blo.

Ne smem da mislim sta se sve čulo iz mog stana, u kupatilu posebno, tu se sve čuje.

Kao što rekoh, zgrada je na raskrsnici, buka je neopisiva, nekada ne čujem sopstvene misli, posebno kada kreće autobus ili staje, ja ih nazivam traktorima. To bruji, tandrče, ropće! Nekada su me pitali kada pričam telefonom, da li zovem iz govornice. Domaći film nema šanse da gledam dok ne pojačam TV kao gluve babe i dede. Sigurno ječi zgrada od mog tevea, al’ sta ću!? Često kažem da mogu `ladno da spavam ispod mosta kolika je buka.

Posebno leti, kada mi je otvoren prozor. Šljematorijum radi do jutra, automobili, motori jure, a ja spavam.

Navika je čudo. Zato kada odem na selo, ne mogu da zaspim, ubi me tišina.

Tako da u nemiru mog kraja, kada se izuzmu psi lutalice, nije loše živeti. Samo treba neka godina da se navikneš na buku, dreku, lajanje i ostale zvukove, jer svega ima sem tišine.

Tiho je prvog januara, to jutro najviše volim, probudi me tišina i bude nekako nestvarno i kratkotrajno lepo.

A sada u maniru, da zapevamo jednu!

Pitaju me u mooom kraju…

Podeli s drugima