Život ima puno smisla za ironiju – gđa Pomsel, tajnica Josepha Goebbelsa, umrla je u 106. godini, 27. 1. 2017, na godišnjicu oslobađanja Auschwitza, odnosno na Dan sjećanja na holokaust


Zoran Tučkar

Kraj veljače/februara i početak ožujka/marta tradicionalno su povezani s kulturnom manifestacijom, festivalom dokumentarnog filma ZagrebDox. Osim nagrađivanih filmova (Dubina dva Ognjena Glavonića i Zasljepljujuća svjetlost sutona Salome Jashi), jedan od filmova koji su privukli najviše pažnje je, osim One More Time With A Feeling, i Njemački život autora, režisera i producenata Christiana Krönesa, Floriana Weigensamera, Rolanda Schrotthofera i Olafa S. Müllera. Sve su projekcije filma bile izuzetno posjećene, jer je nažalost tematika filma vrlo aktualna. Film je više psihološka ekspertiza, a manje biografija Brunhilde Pomsel, tajnice notornog Josepha Goebbelsa u periodu od 1942. do 1945.

Sniman u crno-bijeloj tehnici, film je potresna priča nastajanju zla. Prije 24 godine Balašević je pjevao Krivi smo mi, a 2017. iz prve ruke možemo doznati kako je jedna zapravo apolitična žena velikih ambicija, bez trunke antisemitizma ili bilo kakve mržnje prema Židovima, pristala biti dio paklenog ratnog stroja koji će ubiti milijune ljudi, najviše Židova. Brunhilde kaže: „Boga nema, pravde nema, ali zlo postoji“ – vjerojatno ga upravo gledam na filmskom platnu, bila mi je misao koja mi se javila tijekom projekcije. Bez obzira na pojavu negativnih emocija, na neki način bih joj čak i zahvalio što je ovako prepričala svoju cijelu priču, kao što bih valjda zahvalio i nekakvom pokvarenom polupropalom uličnom dileru što je pomogao u raskrinkavanju glavnog narko-bossa.

No, krenimo redom. Brunhilde u filmu nastupa kao stotrogodišnjakinja, izrazito vitalna i očuvanog razuma i pamćenja. Prisjeća se svog odrastanja, duha vremena i autokratskog stila svojih roditelja koji je mnogo polagao na kažnjavanje, više nego na razumijevanje. Opisuje svoju mladost, Berlin 1936, za kojeg će reći da je bio „božji dar Hitleru“, i da je u Berlinu zaključno s tom godinom bilo lijepo živjeti. Zapošljava se kao tajnica kod odvjetnika židovske nacionalnosti, no kako njemu, čudna li čuda, dolaskom nacista počinje posao opadati, tako nalazi dodatan posao kod njemačkog ratnog veterana i nacista Wulfa Bleya koji joj diktira svoja sjećanja. Bley joj savjetuje da se radi bržeg dobivanja boljeg posla učlani u nacističku stranku, i da ironija bude veća, na učlanjenje je došla s prijateljicom Židovkom. Brunhildina ambicija je bila jasna – htjela je raditi na radiju. Plan joj uspijeva, od 1939. do 1942. radi na radiju, a onda dobiva ponudu koja se ne može dobiti, i stiže u ured Josepha Goebbelsa, za kojeg radi do kraja rata. Brunhilda je bila prisutna na notornom skupu u berlinskom Sportpalastu 18. 2. 1943: samo dva tjedna nakon poraza kod Staljingrada Hitlerov dijabolični spindoktor je zahtijevao „totalni rat“, i publika je oduševljeno klicala odobravajući nastavak sijanja smrti, a to zapravo Brunhildu nije zanimalo – bila je tamo jer je morala biti. Brunhilde Pomsel je priznala da je u to doba Berlin u 19 sati već bio pusti grad, nisu bila rijetka bombardiranja grada, a sve kazališne i kinematografske priredbe su bile pomaknute za popodnevno vrijeme.

Pomselina naracija je prekidana snimkama užasa iz Varšavskog geta, iz konc-logora, te raznim kratkim propagandnim filmovima. Ne zna se što više šokira, racionalizacija Brunhilde Pomsel kako ništa nije znala, ili koliko je njena priča aktualna u sadašnjem trenutku. Sama će za sebe reći da je kukavica, da ona nije osoba koja pruža otpor, i žali obitelj Scholl (njemačke antifašističke aktiviste u vrijeme Hitlera): „Da su šutjeli, danas bi bili živi.“

Osvrnemo li se malo oko sebe, vidjet ćemo naše prijatelje, susjede, studentske kolege, koji su za višu plaću i napredovanje spremni postati dio političke stranke, praviti se da ništa ne znaju i izvršavati zapovijedi bez mnogo zapitkivanja, pri čemu je izvršavanje zapovijedi bez zapitkivanja mnogo gori dio nego postati dio političke stranke, a o neznanju je suvišno trošiti riječi – to je samo bijedan izgovor da se ne dođe do nepovoljne, ali točne informacije. Paradoksalno, radeći kod Goebbelsa Brunhilde je primala izuzetno visoku plaću – koju nije imala na što potrošiti, jer pri kraju rata u Berlinu nije bilo ni osnovnih stvari, kamoli nekakvih luksuznih haljina ili sličnog.

Zaključak? Borba protiv zla nikad nije prestala. Pomsel se sama pita: „Je li loše i egoistično kad dođemo na neke pozicije, radimo nešto za osobnu dobrobit, čak i kad znamo da će to nekome naštetiti?“ i ima razloga da se pita – pred kraj rata je djelujući kod Goebbelsa preuveličavala i izmišljala podatke o silovanjima vojnika Crvene armije. Također, iako je poznavala Goebbelsa, gđa Brunhilde se nije pretjerano pretrgla da spasi svoju prijateljicu Židovku, koja je umrla u Auschwitzu 1945. Brunhilde se u filmu nije pokajala ni za što, no kako život ima puno smisla za ironiju, Pomsel je umrla u 106. godini života, 27. 1. 2017, na godišnjicu oslobađanja Auschwitza, odnosno na Dan sjećanja na holokaust.

I to je anatomija zla: malo nerealne osobne ambicije, malo pokoravanja autoritetima, malo osobnog narcizma i sklonosti komociji, deficit kritičkog razmišljanja i empatije, i – bez obzira na ideologiju – eto ga, zlo kuca na vrata!

Podeli sa drugima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •