yeah

„I lost control. I saw my soul“ – Adonis

Pop ili istorijsko: yeah, yeah, yeah.

Napisati uspelu istoriju popa od „Rock Around The Clock“ do „Crazy in Love“, iz tipično „objektivne“ britanske perspektive, a samo u uvodu i usput (s)pomenuti St. Etienne, sebi može da dopusti samo neko ko je član ili pripadnik klana tog benda. Bob Stanley je njihov klavijaturista, a ujedno i jedan od retkih novinara (Melody Maker, The Guardian) koji je više puta menjao stranu i na bini i top listama postigao približno dobar uspeh, kao i likovi o kojima je referirao i elaborirao. Na ovom mestu vredi pomenuti i kolege Neila Tennanta (Smash Hits – PSB) i Chrissy Hynde (NME – Pretenders).

Yeah Yeah Yeah, na nekih 740 stranica i u poglavljima podeljenim na periode, trendove, muzičke pravce i kratke preglede glavnih momenata u biografijama nekih od najupečatljivijih aktera od sredine XX veka, pa do nekoliko godina unazad, odličan je uvod u materiju za početnike koji sate provode gledajući video snimke Hendrixa, Dylana, Reeda… na jutjubu. Povlačenje paralela između onoga nekad i ovoga sad, specifičan pristup i mnogo mudrih reči i opservacija, zaslužuju pažnju i nešto starije i iskusnije publike.

Knjiga je u prvoj liniji bazirana na brižljivom listanju i iščitavanju muzičke štampe: Hit Parade, NME, 16 Magazine, Rolling Stone, Record Mirror, Creem, Select, Who Put the Bomp, Billboard… a možda i još više na proučavanju prvog izdanja „The Guinness Book of Hit Singles“ (1977). Kako je ponekad vrloo teško prepoznavati i razdvajati isprepletene izvore i uzore pojedinih nastajanja i kretanja, a i pored zavidnog kolekcionarskog iskustva, biti podjednako dobro upućen u sva dešavanja, osete se i izvesni kompromisi u koncepciji pojedinih delova. Tako se po slobodnoj pretpostavci odlomak „An English Pastoral: British Folk Rock“ masivno oslanja na Rob Youngovo delo „Electric Eden“, a „State of independance: Jamaica“ na „Bass Culture“ Lloyda Bradleya.

Ko želi dalje da kopa i istražuje, ovu sintezu može da posmatra i kao osnovu, ali i kao dopunu daleko subjektivnijih: indiecentrične i krajnje subverzivne „On The Wild Side“ – rano preminulog Nemca Martina Büssera i dobro započete, ali verovatno zbog pritiska literaturnih agenata i urednika na kraju zbrzane „Rock & Roll an unruly history“ čuvenog i isto tako pokojnog Amerikanca Roberta Palmera (u pitanju je kritičar, a ne muzičar sa istim imenom).

Teško je izdvojiti neki detalj, puno ih je, ali ako recimo nasumice listamo, naići ćemo na zanimljivo prepoznavanje uticaja ritmova Boa Diddleya u hitovima Elvisa, Them, Stoogesa („1969“), Bowieja („Panic in Detroit“), Georgea Michaela („Faith“) i the Smiths („How Soon Is Now“). Zajednička studija Bowieja i Bolana se efektno okončava zaključkom da je Bolan „zauvek ostao 20th century Boy“, a bitka izmedju modsa Severnog Londona i Južnog Londona, još pre toga završena nerešenim rezultatom.

Yeah Yeah Yeah može odlično da posluži i kad ne rade internet i grejanje, kad su noći duge, a dani hladni. Ne mora da se pročita od početka do kraja, već samo da se šara poslednjih 30 stranica Indexa i nasumice istražuju pojedini pojmovi i imena. Kao što se uostalom i „The Ultimate Mojo Music Companion“ ne proučava od korica do korica.

Još uvek pouzdanije od Wikipedije.

Podeli s drugima