Naslovna


Premijera danas, 31. avgusta, od 1. septembra na redovnom bioskopskom repertoaru


 

Đorđe Kalijadis

Prva originalna verzija filma Ben-Hur snimljena je davne 1925. godine. Nisam imao priliku da pogledam taj film, ali sam zato njegov rimejk iz 1959. godine, koji je režirao Vilijam Vajler, pogledao nekoliko puta u različitim životnim dobima. Vajlerovo delo je veliki epski film koji se među filmofilima, i ljudima koji se bave filmom, smatra jednim od najboljih/najvećih filmova svih vremena. Zbog toga je veoma teško uhvatiti se u koštac s delom koje ima kultni status i potegnuti za snimanjem rimejka. Generalno, nisam jedan od onih puritanaca koji smatraju da su filmovi poput Ben-Hura ili Lorensa od Arabije dela koja se ne smeju dirati. Naprotiv, smatram da je dobro iznova pričati staru priču novim generacijama, jezikom koji će oni razumeti. Bilo bi glupo snimiti rimejk Divlje horde, Kuma ili Prljavog Harija jer je nemoguće takve filmove napraviti ponovo, ali Ben-Hur može da prođe jer se na taj način novim generacijama prenosi jedna lepa arhetipska priča.

Timur Bekmambetov (Noćna straža, Tražen, Abraham Linkoln: Lovac na vampire), rusko-kazahstanski režiser, trenutno gastarbajter u Holivudu, kaže da je oklevao kada je dobio ponudu da snimi ovaj film. Razlog Bekmambetovljevom oklevanju je snaga Vajlerove verzije iz 1959. i njegov uticaj na kulturu 20. veka. Imajući u vidu takve činjenice, novog Ben-Hura je bilo nemoguće gledati bez stalnog poređenja s prethodnom verzijom.

 

Ben-Hur

 

Ben-Hur je u svojoj osnovi hrišćanska priča o Judi Ben-Huru (Džek Hjuston), lažno optuženom jevrejskom princu, kojeg njegov usvojeni brat Mesala (Tobi Kebel), Rimljanin oficir, odvaja od porodice i žene koju voli (Nazanin Boniadi), i šalje u ropstvo. Posle više godina provedenih na moru, kao rob na galijama, Juda se vraća u Jerusalim sa željom za osvetom, ali tamo pronalazi iskupljenje. Priča je snimljena prema romanu Lua Volasa Ben-Hur – Priča o Hristu.

Što se tiče glumačke podele i njihovog udela u ovom ostvarenju, može se reći da je Džek Hjuston pristojno izneo svoju ulogu, ali je previše lep i fizički nejak da bismo poverovali kako je u stanju da preživi sve ono što ga je snašlo. Uspeo je, koliko-toliko, da predstavi opseg Judinih emocija prema Mesali, od bratske ljubavi do mržnje. Ipak, veliki problem filma su dijalozi koji su sklepani prema blokbaster-obrascu, tako da je skoro svaki lik prinuđen da izgovara idiotske rečenice koje su obesmišljavale glumački trud pojedinih aktera. Tobi Kabel u ulozi Masale ispao je mali razmaženko, koji je na momente dobar, a na momente loš. Morgan Frimen je odigrao ulogu šeika Ilderima koja poprilično podseća na lik Olivera Rida iz filma Gladijator Ridlija Skota. Isusa Hrista je odigrao glumac po imenu Rodrigo Santoro, a Hrist je predstavljen kao u čitankama iz veronauke za prvi razred osnovne škole.

 

Morgan Frimen

 

Scena raspeća je takođe neubedljiva i ne izaziva emociju kod gledaoca koju bi trebalo da izazove. Dakle, najslabiji segment priče je momenat iskupljenja i katarza kroz koju prolaze glavni likovi. Sve izgleda površno i lažno. Režiser i producenti kao da nisu shvatili da je priča o veri i moralu mnogo bitnija od akcionog spektakla i lažnog nju-ejdžovskog „svi smo braća“ završetka propraćenog ljiga pesmom R&B pevaljke Endre Dej. Bez te suštinske supstance Ben-Hur je jedno veliko ništa.

Rimejk Vajlerovog remek-dela nije opravdao svoje postojanje.

 

Podeli s drugima