qatar

Ukoliko večeras savlada Poljsku u polufinalu, rukometna reprezentacija Katara će na šampionatu sveta koji igraju na domaćem terenu, postati prva neevropska selekcija koja se okitila nekom svetskom medaljom

Marko Nikolić

Pre Katara, samo dve afričke selekcije su do sada uspele da se plasiraju u polufinale Svetskog prvenstva – Egipat 2001. u Francuskoj i Tunis četiri godine kasnije na domaćem terenu. Obe selekcije su ostale „kratke“ za medalju i završile kao četvrte, te tako jedina neevropska rukometna medalja ostaje olimpijsko srebro Južnih Korejaca izvojevano na domaćem terenu u Seulu 1988. Jedina, za sad.

Već iz ovih uvodnih napomena jasno je da famozni „domaći teren“ može imati veliku ulogu u rukometu, za šta još jedan primer možemo naći u poslednjem uspehu reprezentacije Srbije, koja je u grotlu Arene pre samo tri godine požnjela kontinentalno srebro, a ove godine nije uspela čak ni da izbori učešće na Svetskom prvenstvu, koje zbog prisustva ekipa sa svetske rukometne periferije slovi za slabije takmičenje. Na dosadašnja četiri učešća, katarska selekcija nije bila plasirana iznad 16. mesta (na „vatrenom krštenju“ u Portugalu 2003). Pre dve godine u Španiji bili su 20. u konkurenciji 24 ekipe.

Koliko su Evropljani dominantni svedoči i činjenica da se Prvenstva Evrope igraju tek od 1994. godine (kontinentalni savez EHF osnovan je tek tri godine ranije), za razliku od svetskih smotri, koja se ove godine u zalivskoj državici organizuje 24. put. Za potrebe ovog prvenstva, za „tričavih“ 318 miliona dolara izgrađena je velelepna Lusail Arena, koja nosi ime po gradu u kome se nalazi. U nju može da stane više od 15 hiljada navijača. Još dva, nešto manja sportska objekta sagrađena su ovim povodom, oba u glavnom gradu Dohi  – Al Bin Hamad Al Atija Arena (kapacitet 7.700 gledalaca), odnosno Rukometna sportska hala Duhail (5.500).

No, sve to još uvek ne objašnjava (materijalnu) prirodu rukometnog čuda države na jugoistoku Arapskog poluostrva, sa velikim rezervama nafte i prirodnog gasa, zbog čega se ovaj nekadašnji britanski protektorat ubraja u srednje globalne sile iako je formalno nezavistan tek od 1971. godine. Svoju ekonomsko-političku moć, osim delovanja moćne TV stanice Al Džazira, Katar je demonstrirao i dobijanjem domaćinstva fudbalskog Mundijala 2022. godine, koje prate brojne kontroverze, te ne čudi što je uticajni časopis „Frans fudbal“ čitavu situaciju okarakterisao kao „Katarstrofu“.   Po uređenju apsolutna monarhija na čijem je čelu vek i po unazad porodica Al Tani, Katar je nalik svom jedinom susedu Saudijskoj Arabiji, još jedna moćna država u kojoj je na snazi striktno tumačenje vehabijskog islama, a sam Ustav bazira se na šerijatu. Iako u Kataru živi oko dva miliona stanovnika, samo nešto manje od 300 hiljada čine domoroci, dok mnogo veći ostatak žitelja otpada na „gastarbajtere“ sa svih strana sveta. Upravo to je slučaj i sa rukometašima, te je katarska selekcija prava „legija stranaca“.

Četa koju predvodi proslavljeni španski stručnjak Valero Rivera, nekadašnji igrač i trener Barselone i španski selektor, u punom smislu te reči je multinacionalna. Dosta katarskih reprezentativaca potiče sa Balkana – golmani Danijel Šarić i Goran Stojanović , rodom su iz Bosne, odnosno Crne Gore. Među rođenim Crnogorcima u redovima trenutnog prvaka Azije nastupaju i bekovi Jovo Damjanović i Žarko Marković, koji je do prošle godine rešetao mreže protivnika u dresu matične reprezentacije. Golgeter katarske ekipe je Kubanac Rafael Kapote, a društvo mu prave Francuz Roan, nekadašnji košarkaš, Španac Borha Vidal i još jedan Bosanac – Eidar Memišević. Ostatak selekcije popunjen je domaćim igračima.

U prethodnih sedam mečeva, Katar je izgubio samo jedan – od Španije. U osmini finala pobeđena je Austrija, a u četvrtfinalu Nemačka. Nakon ovog meča, selektor Rivera je na konferenciji za štampu odbio da sa novinarima razgovara o poreklu svojih igrača, rekavši da je raspoložen isključivo za priču o rukometu. Nisu svi delili  njegov sentiment: austrijski golman Tomas Bauer je nakon poraza u osmini finala prokomentarisao da u svemu ovome „ne vidi smisao Svetskog prvenstva“, i da mu se čini „da nije pravedno igrati protiv selekcija sveta“, prenosi BBC.

Kako se nezvanično saznaje, svaki katarski igrač je za prolaz u polufinale već postao bogatiji za milion dolara, a taj bonus će sigurno biti veći ako se dođe do medalje, za koju, osim domaćina i Poljske, konkurišu i dva ponajveća favorita za zlato – branilac svetskog trona Španija (za koju igra i Aleks Dušebajev, sin čuvenog naturalizovanog Kirgiza Talanta) i Francuska, čije boje brane i tri Balkanca – Igor Anić i braća Luka i Nikola Karabatić, za kog su svojevremeno treneri niškog Radničkog procenili da je „nedovoljno talentovan“, a on od tada postao jedan od najboljih svetskih igrača, osvojivši po dva svetska i olimpijska zlata, odnosno tri evropske najsjajnije medalje.

Osim na terenu, Katar se okrenuo uslugama „plaćenika“ i – na tribinama. Šezdeset navijača španskih ekipa iz Kuenke, Burgosa i Valensije angažovano je da na ovom prvenstvu navija za domaćina, uključujući i meč protiv njihove reprezentacije, Španije. Ovi navijači važe za najbučnije u Španiji, i na dalek put pošli su „naoružani“ saksofonima, trubama i bubnjevima. Mnogi među njima su nezaposleni, a njihov vođa, tridesetrogodišnji činovnik Samjuel Ruis otkrio je za medije detalje ovog nesvakidašnjeg aranžmana: „Svima su nam platili za avionske letove i smeštaj u dobrom hotelu, i svi fanovi mogu besplatno da prate čitavo Svetsko prvenstvo.“

Podeli s drugima