20151222074727_343809(1)


Da li je baš tako velika razlika između šarlatanskih smicalica i „naučnih” prevara u kojima su se akademski krugovi pokazali kao naivni, ili je bolje reći − glupi?


Velike arheološke afere koje su potresle svet nauke poređane su hronološki, nisu vrednovane po razmerama skandalâ koje su izazvale.

Sirena s Fidžija

 

 

 

1.  Sirena s Fidžija (1842)

Jula 1842. dr Dž. Grifin, član Britanske akademije istorije prirode, doneo je u Njujork navodno pravu sirenu koju je našao blizu ostrva Fidži, u južnom delu Tihog okeana. Sirena je bila izložena u koncertnoj sali na Brodveju, i izazvala je ogromno interesovanje. Publiku su prevarili u dva navrata. Prvi put predstavljajući Grifina kao naučnika (ispostavilo se da je najobičniji lopov), a ta Britanska akademija istorije prirode uopšte ne postoji. Druga prevara − sirena je bila polovinom majmun (telo i trup), prišiven za polovinu ribe, pa sve prekriveno materijalima nalik koži. Lažna mumija lažne sirene stradala je u požaru u bostonskom muzeju Kimbel.

 

 

 

 

 

 

 

 

archaeologists-fraudsters-08(1)2. Šapiroovi svici (1883)

Fragmente drevnog pergamenta, pronađene u okolini Mrtvog mora, 1883. prikazao je svetu jerusalimski antikvar Vilhelm Šapiro. Poznati su pod imenom Šapiroovi svici. Imao je nameru da ih proda Britanskom muzeju za milion funti sterlinga (preračunato u dolare, to je 1,6 miliona). Tvrdio je i da je pronašao u pustinji glinene figurice, ljudske lobanje neverovatnih dimenzija, glinene posude s natpisima koji su, kasnije se ispostavilo, kopirani s drevne stele Mesha Stele (ili Moabite Stone) koja je danas izložena u Luvru. Muzej antikviteta iz Berlina 1873. kupio je 1.700 eksponata od Šapiroa za 22.000 zlatnih talira. I drugi kolekcionari sledili su primer ove renomirane ustanove. Francuski naučnik i diplomata Čarls Klermon Gano posumnjao je u autentičnost zbog „industrijske proizvodnje istorije”. Svitke i figure do kojih je mogao da dođe dao je na detaljnu ekspertizu, što je pokazalo da se stvarno radi o „proizvodnji”. Svaka stvar kupljena od Šapiroa bila je falsifikat, jedino za svitke nije sasvim potvrđeno ni dan-danas da li su autentični ili falsifikat.

 

 

 

skitska kruna

 

 

3. Skitska kruna (1896)

Čuveni Luvr je 1. aprila 1896. objavio da je za 200.000 franaka u zlatu platio predmet koji je pripadao skitskom caru Sajtafernu. Eksperti iz Luvra su po grčkom natpisu na kruni zaključili da predmet potiče iz III ili II veka p.n.e. Bilo je i onih koji su izrazili sumnju u starost. Nemački arheolog Adolf Furtvengler ukazivao je na stilski neodgovarajuće ukrase na kruni, kao i da nema znakova starosti. Sve do 1903. godine nije bilo nikakvih dokaza ni za ni protiv, dok Ruhomovski, zlatar iz gradića blizu Odese nije javio ekspertima iz Luvra da je krunu izradio − lično on. Bila je to porudžbina nekog gospodina Hofmana. Tražio je da mu zlatar napravi krunu po motivima grčko-skitskih elemenata, s kojima ga je upoznao poklonivši mu knjigu iz istorije umetnosti. Kako je rekao, naručilac je tražio krunu za poklon „prijatelju arheologu”.

 

 

Piltdaunski čovek

 

 

4. Piltdaunski čovek (1912)

U kamenolomu Piltdaun na jugu Engleske, 1912. godine, među ostalim fosilima, pronađeni su i delovi ljudske lobanje. Smatralo se da je to nova, neotkrivena vrsta, jedna u lancu nastanka današnjeg čoveka, čak je dobila i latinski naziv Eoanthropus dawsoni, po doktoru Čarlsu Dosonu koji je proučavao. Nekoliko godina posle otkrića, javljaju se i sumnje, ali je tek 1953. konačno potvrđeno da se radi o prevari. Više od 40 godina smatralo se da je Piltdaunski čovek epohalno arheološko otkriće. Prvo su 1949. testovi pokazali da sadržaj fluora ukazuje na mladost delova lobanje od 500-600 godina, a ne starost od više od 500.000 godina. A godinu dana ranije Artur Smit Vurdvard je objavio knjigu The Earliest Englishman (Najraniji Englez). I konačno, 1953. izbija na videlo da su falsifikatori donju vilicu (od orangutana) ofarbali kalijum-dihromatom kako bi izgledala staro, zube su izbrusili kako bi ličili na ljudske, a jedan zub − pseći, bio je nabijen peskom i prefarban dohromatom.

 

 

 

Etrurski ratnici

5. Etrurski ratnici od terakote (1915−1921)

Tri figure Etruraca kupio je njujorški Metropoliten muzej u periodu 1915−1921. godine. Figure su postale deo stalne postavke muzeja 1933. godine, da bi već sledeće godine mnogi istoričari umetnosti iskazali sumnju u njihovu verodostojnost. Tek 1960. hemijski testovi su pokazali da na statuama ima tragova mangana, koji Etrurci sigurno nisu mogli da koriste. Tek tada istina je izbila na videlo, da su ih napravila braća Rikardi − Pio i Alfonso, a u prevari su učestvovala i trojica od njihove šestorice sinova. Varalice su razotkrivene sa 39 godina zakašnjenja.

 

 

 

 

Misisipi-mumija

6. Мisisipi-mumija (1920)

Arhiv Misisipija je 1920. godine dobio na poklon veliku kolekciju uglavnom indijanskih artefakata od rodbine pukovnika Brevurta Batlera. Među stvarima je bila i jedna egipatska mumija. Narednih decenija ta mumija je bila jedan od najcenjenijih eksponata lokalnog muzeja, sve dok 1969. student medicine Džentri Jitmen, kome je arheologija bila hobi, nije rešio da mumiju ispita podrobnije. Radiološko ispitivanje je pokazalo da su rebra mumije životinjskog porekla, zakačena ekserima u drvenom ramu, a sve je pokriveno drugim materijalima.

 

 

 

Piltdaunska ptica7. Piltdaunska ptica (1999)

Kolike je razmere imala afera s Piltdaunskim čovekom, možda najbolje potvrđuje arheološka prevara na drugom kraju sveta, u Kini, koja je takođe dobila ime „piltdaunska”. Nacionalno geografsko društvo Kine je 15. oktobra 1999. sazvalo konferenciju za štampu na kojoj je objavilo senzacionalnu vest − pronađen okamenjeni fosil ptice bio je star više od 125 miliona godina. I ova ptica, čukunčukun prababa današnje kokoške dobila je latinski naziv − Archaeoraptor liaoningensis. Kao i kod Piltdaunskog čoveka, smatralo se da je to karika koja nedostaje u evoluciji, ali ovaj put između dinosaurusa i ptica. Nedugo zatim je kineski naučnik Sju Sin, koji je prvo bio u timu za identifikaciju fosila ptice, javio da je nađen i drugi fosil, identičan prvom sa severoistoka Kine. To mu je pobudilo sumnju, pa je nakon detaljnih ispitivanja nepobitno utvrdio sledeće: oba fosila su falsifikati, sastavljeni iz dva dela − donji je pripadao dromeozauridu, poznatijem kao mikroraptor, a gornji je od ptice janormis.

 

Persijska princeza8. Persijska princeza (2000)

Ovu mumiju navodno su pronašli posle zemljotresa u blizini pakistanskog grada Kveta. Prodavala se na crnom tržištu antikviteta za 600 miliona pakistanskih rupija (šest miliona dolara). Kad je mumija „pronađena”, međunarodna štampa objavila je senzacionalnu vest o 2.600 godina staroj persijskoj princezi. Mumija je bila u kamenom rezbarenom sarkofagu, na njoj su bili zlatne kruna i maska. Unutrašnji organi bili su odstranjeni kao i kod egipatskih mumija. Telo je bilo uvijeno u tkaninu sa mnoštvom zlatnih detalja, a na grudima je bila ploča s natpisom: Ja sam kćer velikog cara Kserksa, ja sam Radugun. Atheolozi su pretpostavljali da se radi o egipatskoj princezi koja se udala za persijskog princa ili je bila kćer Kira Velikog iz dinastije Ahemenida iz Persije. Senzacija je što u Persiji do tada nikad nisu našli nijednu mumiju. Kustos Nacionalnog muzeja u Karačiju, doktor Asma Ibrahim, počeo je da proučava mumiju i neke stvari su se razjasnile. Natpis na ploči na grudima princeze imao je gramatičke greške, a i nekoliko obaveznih postupaka prilikom mumifikacije, onako kako su to radili Stari Egipćani, bilo je propušteno. Na sve to, rentgenski snimci i sofisticirane kompjuterske analize pokazale su da telo nije toliko staro, već se radi o ženi koja je nedavno preminula, vrat joj je bio slomljen. Izvlači se logičan zaključak da su varalice ubile ovu mladu ženu kako bi je predstavile kao drevnu mumiju.

 

Šiniči Fudžimura

9. Otkrića Finičija Fudžimurija (2000)

Finiči Fudžimura je 1972. počeo da se bavi arheologijom i da traži artefakte iz perioda paleolita. S nekoliko arheologa osnovao je udruženje Sekki Bunka Kenkyukai. Već 1975. ta organizacija pronašla je mnoštvo kamenih dokaza o paleolitskoj kulturi u regionu Mijagi. Procenjena starost iskopina bila je oko 50.000 godina. Posle takvog uspeha, Fudžimura je učestvovao u više od 180 arheoloških ekspedicija na severu Japana, i uvek je nalazio vredne artefakte. Iskrsao je mali problem − iskopine su bile sve starije i starije, tako da su neki „dokazi” bili stari 80.000 godina. Posle iskopavanja u Kamitakamori, 23. oktobra 2000, Fudžimura i njegova ekipa objavili su da su artefakti stari 570.000 godina! Međutim, samo 12 dana potom, 5. novembra, novine su objavile fotografije na kojima on kopa jame i zakopava „antikvitete” koje kasnije nalazi njegova ekipa. Japanac je, usled nepobitnih dokaza, priznao da se radi o prevari.

 

Baskijska Golgota

 

 

10. Baskijska Golgota u Irunja Veleji (2006)

Veleja je grad u Španiji iz vremena Rimske imperije, na teritoriji pokrajine Baskije. Godine 2006. navodno su pronađeni dokazi o postojanju baskijskog jezika i pisma u vreme pojave hrišćanstva. Takođe, „pronađena” je i keramika s natpisima na kojima su egipatski hijeroglifi, što je bio „dokaz” o starosti iskopina. Jedan keramički fragment (tek 10 cm) nazvan je Baskijska Golgota − na njemu je predstavljena scena raspeća na Golgoti. Među figurama su i dve koje asociraju na Bogorodicu i Svetog Jovana. Možda bi sve ovo i prošlo kao original da na gornjem delu Hristovog krsta nije bila oznaka RIP. U vreme pojave hrišćanstva koristila se oznaka INRI. „Nalazači” su 2008. priznali da se radi o prevari.

 

 

 

 

 

 

Podeli s drugima